Kolumne

četvrtak, 31. listopada 2019.

Željko Bilankov | Prvi spli'ski rođendan


(sedma priča pisana pretežno šoltanskim dijalektom)

Nisan se moga nagledat pustih igračak na našoj velikoj posteji, tih lipih raznovrsnih darov za moj rođendan. Naprosto nisan zna koju prvo vazest u ruku, oli pojubit od sriće. Onako mali, parilo mi se da san zatrpan š njima. Spominjen se vlakića na baterije i šine, po kojima je juri ka lud i posebno čudo tehnike, niku svemirsku platformu, bar se meni tako činilo, koju bi navija potezon ruke, a ona bi letila u zrak poput helikoptera...eeh, ma, bilo je na kuverturu još puno tega, u tem carstvu poklona za moj, brž peti rođendan. Bi san sam u sobi, zabavjen sa igračkan, a kroz pritvorena vrata dopira je šušur iz kujne, stana u Kninskoj broj 3, u kojen smo bili sustanari kod barbe Šegvića. Dok otac ni dobi rišenje za uselit, živi san sa materon i njezinon famejon u Grohotan, na Šolti, a sad je mali otočanin u velikem gradu, posta „pravi“ Splićanin. Ma, sve bi bilo po mom guštu, da me ni bolilo grlo, a ima san i veliku fibru.

Doša je dan za koji san živija, dan koji mi i danas puno znači, moj rođendan,..a ja se razboli i ne smin meju goste, prijateje i rodbinu. Ni danas se ne mogu sitit, kako san uspi nagovori tetu Ćirilu, zapravo, to ni bilo teško, jerbo me ona puno volila, da me barenko malo uzme u ruke i odvede di su moji slavili, ne bi li ositi makar dil atmosfere. Znan da san mašta i kako ću pojist bokunić Gavrilovića, u ono vrime naizostavne delikatese na svin feštan oliti proslavan. Inšoma, prinila me kroz dugi hodnik do zatvorenih caklenih vrat od kujne, kroz koja je dopiralo jako svitlo i veseje. Nisan bi baš lak za nosit, ali me ona čvrsto držala, sritna ča mi je ispunila žeju. Lagano je otvorila vrata, a ja san ima ča i vidit. Svi su bili silno radosni i nasmijani, na stolu sva moguća spiza, od pršuta, Gavrilovića, sira i drugega salama, ali i puno tega za popit... otac na glavi od stola, na škatuli od cigareti crta ništo, pa su se mater i on skoro zabili od smiha... priko puta stola, razdragana teta Dobrila i barba Dušan, širokog osmiha, koji sa nog ji zrilu naranču, a njezin sla'ki sok cidi mu se niz ruku... tu su teta Smiljana i barba Ivo, naš gazda barba Vinko i ko zna ko još. Pomalo jidu, piju, šale se i guštaju... i onda me je niko vidi kako ćirin kroz vrata iz naručja tete, pa je zavika od sriće: „Evo nan našeg Žele...kako si, je li ti boje grlo!?“...još su me jednon izjubili, čestitali rođendan i ponudili mi da barenko čoknen ništo od suhomesnatog, znajući koliko ja to volin, a ja san tako puno želi tek jednu lipu fetu Gavrilovića, da mi se bidnome, srce ne zakrene!

Kašja san, ali me to ni spričilo da pojin i dvi tri fete, komadić pršuta i malo sira, a sve dok me teta tišćala uza se.., reka bi po onoj, dali su mi mali prst, a ja in vazeja cilu ruku! Materi ni baš bilo pravo, da san bolestan izaša iz posteje i doša kod njih, ali to ni mogla zamirit svojoj sestri, pa me i ona zagrlila videći koliko san sritan. Kako je tek bilo lipo zaspat nakon tega, sa feraton i drugin igračkan oko mene, dok je polako odlazi sedmi dan trećega miseca ijadu devetsto šezdesete godine, dan mojega spli'skog rođendana!

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.