Kolumne

srijeda, 24. srpnja 2019.

Igor Petrić | Emancipacija uma


Nitko ga već danima nije vidio,
ništa o njemu čuo.
Gdje se skriva i što mu je,
nitko ne zna i briga ih nije.
Kakav je ovo svijet.
Kakvi su to ljudi.
Nitko o nikome ne mari.
Nitko za nikoga ne pita.
Nitko nikome ništa o ničemu…
O ničemu ne želi znati.
Misliš li na njega?
Misliš li na mene?
Misliš li na njih, pitam nezainteresirano.
Ništa, stvarno ništa ne mislim pod tim.
Opusti se i jednostavno zaboravi.
Nikome ništa, idemo dalje.
Sve je ovo žalosno, jadno i bez veze.
Svi ti ljudi za ništa ne mare.
Sva ta djeca koja se više i ne igraju,
poput roditelja,
samo bulje u ekrane,
bulje u prazno i ništa do njih ne dopire.
Koga briga. Zato zahvaljujem Vam na svemu
u svoje i njegovo ime.
Zahvaljujem na mehaničkim psima
i nespretno uređenim trgovima
na kojima ljudi više ne trguju mislima.
Zahvaljujem na plastičnim ribama u rijekama
i nacrtanim pantomimičarima.
Na svim tim prikazima stvarnosti
i riječima ispisanim u poruci,
iako mailove ne otvaram danima.
Čovjek kakav sam bio
više nisam i ne želim biti.


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.