Dragica Križanac | Oprost

Bio si
Narcis
Sebi najvažniji i na prvom mjestu
Imao samo jednu istinu - onu tvoju
Prkosan i ljubomoran k’o dijete
Izdajnik u vremenu kad je trebalo izdržati
Netolerantan
A voljen.

I oprošteno ti je sve, teška srca
Da bi se moglo dalje
Poslije tebe.

Stajala je kraj groba, okružena zelenilom čempresa i tresla se od bijesa.
Izdajniče, kurvo, konačno sam te upoznala!

Jučer sam saznala tvoju najveću tajnu. Onu što si od mene cijeli život krio. Vidiš, u laži su kratke noge, istina se sazna, pa makar i poslije toliko godina. Nemam srca to ispričati tvojoj djeci (i mojoj), to je bio tvoj zadatak. Vidiš, danas nema ruža za tebe, neće ih više ni biti!

Bila je sva crvena u licu, ljuta i spremna na konačni obračun. Nije bilo odgovora. Grob je mračno ćutao.

Da, ćutiš kao i uvijek. Koliko li sam se puta pitala, dok si živio, što je zapravo iza tog povremenog zagonetnog, tužnog buljenja u prazno. Često si bio nedokućiv. Pravio duge šetnje po šumi, zamišljen. Nekad se nisi trijeznio po tri dana. Barabo!

Naišla su dva grobljanska radnika, pa zagledajući se u nju jedan upita:

- Sve u redu , gospođo! Možemo li šta pomoći?

- Ne, hvala, trenutni problem je takve prirode da mora biti riješen u krugu familije.

- O tako, onda dobro, prijatan dan , gospođo.

A vidiš, dragi moj, sve sam učinila da ti olakšam bolest. Tri duge godine sam bila tvoj oslonac kad si bolovao od raka. Svaki dan brige i suze, terapije, u bolnicu- iz bolnice, briga za djecu. Pored moga posla. Sve sam preuzela na svoja pleća. I noću plakala za tobom da djeca ne vide. Jer, odlazio si iz našeg života, polako ali sigurno.
   
I sprovod sam ti opremila kakav pristoji. Svu ušteđevinu dala za spomenik. Jer tako      treba! I evo već pet godina svaki tjedan na grobu su svježe ruže. Dođem, posjedim malo, ispričamo se, ustvari ja pričam a ti slušaš. Ispričano ti je sve o pubertetu i prvoj ljubavi tvoje kčeri. O uspjesima tvoga sina u fudbalu. I čuo si sve moje dvojbe oko izbora njihove škole, o mojim naporima da ih podržim. O mojoj odluci da uzmem još jedan posao da bi im mogla platiti školovanje, da im ništa ne fali. Da imaju sve kao njihovi prijatelji koji imaju oca! Ispričala sam ti i kako oni cijene moje napore da im omogućim normalnu mladost i budem i otac i majka. Sad su mladi ljudi pa razumiju pomalo i one druge stvari pa mi govore:

- Majko, idi zabavi se. Nađi sebi novog partnera. Zavrijedila si!
- Ah, djeco to ću kad vi odete iz kuće. Sad nije vrijeme za takve promjene. Kasnije!
  
I eto, vrijeme leti. Već su skoro samostalni.

Nešto se pokrenu kraj groba. Hortenzija koju je nekad posadila kraj groba, razgranala se i cvala je upravo u svoj svojoj ljepoti. Sada se čudno gibala. Udovica napravi korak naprijed, sagnu se i ugleda dva mala divlja zeca kako brste biljku.

Eto, ipak nećeš biti posve sam ovdje. Zečevi će ti praviti društvo. Jer ja sam ti došla posljednji put. Od danas ću se brinuti za tvoga vanbračnog sina, kojega si mi zatajio. Jučer je desetogodišnje dijete došlo na vrata s pismom. Upravo mu je umrla majka od raka. Romansa je trajala kratko, kako sam saznala iz pisma, ali je rezultat itekako živ. U vidu jednog krasnog plavookog dječaka. U pismu me moli njegova majka, već na umoru, da joj oprostim i ako mogu da se pobrinem za dječaka. Uzda se u moju plemenitost i nada se da će ga brat i sestra prihvatiti. Ti nikad nisi tražio oprost, ti si uvijek zahtijevao da budeš centar Svemira. Eh, od danas više nisi.

Zbogom, od danas živi imaju prednost nad mrtvima. Oni koji me vole!