Kolumne

subota, 28. siječnja 2017.

Helena Himel | Fališ mi


Davao je sebe. Toliko. Da znam da treba da ćutim. Još uvek. Ponekad. Da izgovorim fališ mi, samo onda kad osetim njegovo ime na svom telu. Onako, šapatom. Tiho i nežno. Dok niko ne sluša. Ne oseća. Sem nas. Voleo je „Priču“, a ja sam je iznova osećala duž vrhova njegovih prstiju, mirisa koji su me budili nedeljom. Danom kojim se sve završavalo i započinjalo iznova.

Verovao je u princeze. Da one ne plaču. Već sazrevaju. Često sam bila njegova princeza.

Govorio je da je ljubav kao vino. Dopire do svakog dela, tebe. Prožimate se. Budite sećanja jedan u drugom. Volite setu. Čeznete.

Mrsio bi mi kosu, pogledom svlačio tajne dok bih ležala na njegovim grudima i pokušavala da izmerim veličinu njegovog osmeha. Zagrlio bi me, tako da osetim svaki trzaj njegovog tela. Dah bi strujao niz kožu. Začuo bi se eho, naših imena. Tada se ne bih micala.

Fališ mi.



Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.