Dobro je, poput Milana, sjetiti se kako to djeca razmišljaju i kako svijet iz njihove perspektive izgleda drugačiji, ali nipošto uvijek i dječji. Jednako kao što i mnogi odrasli (bar oni koji su u sebi uspjeli sačuvati malog Nou) maštaju o avanturama koje bi bile njima uzbudljive, o mjestima kamo bi mogli otići i naučiti nešto novo, o ljudima koje bi tamo upoznali... i o kojima bi mogli pričati svima drugima koje to zanima. Kad imate dvanaest ili trinaest godina, ne treba vam mnogo publike i medijska pozornost. Trebaju vam dobri prijatelji. Čak što više, od pozornosti odraslih i bježite jer dolazite u opasnost da vas dožive kao opasne, neodgovorne, neodgojene... i dodjeljuju vam sve one epitete za koje nikad niste ni znali da postoje. Ako se u dijeljenje epiteta i ostalih, hm... poprilično nezgodnih stvari uključi i policija, sve postaje daleko ozbiljnije. No, eto, sve ovisi hoće li vas spašavati ili za nešto optužiti.
Nego, da se ja vratim Noi, dječaku kojem je biblijsko ime darovalo i neke biblijske atribute u vezi gore navedenih avantura. Milan Zagorac je, srećom, u sebi našao Nou onakvog kakvi dječaci zaista jesu. Radoznali, ponekad svadljivi, skloni avanturama, a kad se u sve to umiješa i lik neke djevojčice koja je kriva za meka koljena i vlažne dlanove, avantura je obavezna. Što vole mnoge djevojčice? Ne samo u pričama nego i u stvarnom životu? Hrabre junake koji osvajaju ili spašavaju svijet. Noa doduše nema sedamnaest godina kao Aleksandar Makedonski, ali ima dovoljno mašte i hrabrosti krenuti u svoju osobnu avanturu i u nju uvući svoje prijatelje, a koja baš i neće završiti onako kako je zamislio.
Noa i njegova sestra otkrivaju da život ponekad i nije tako jednostavan, da ga odrasli mogu zakomplicirati djeci na štetu. Ali jednako tako uče da se i tada može dalje.
Cijela priča napisana je rječnikom primjerenom mlađim tinejdžerima, a Milan ju je ispričao tako da čitatelja jednostavno vuče dalje. Što će biti na sljedećoj stranici ili na sljedećem zavoju rijeke?
Biti pripovjedač koji će za svoj rukopis jednako moći zainteresirati i djecu i odrasle, nije nimalo lako, a baš to je ono u čemu Milan – pisac- dijete izvrsno uspijeva. Njegova priča je „čvrsta“ ali nije naporna. Detaljna je a nije dosadna. Topla, ali nije sladunjava. Vraća nas u ona vremena kad je obična kartonska kutija bila vagon vlaka, ili... kad je nekoliko balvana i bačvi...
Dalje neću nastaviti. Ovu knjigu svakako preporučam i dječacima i djevojčicama, pa i njihovim roditeljima.
Milan Zagorac za svoj roman kaže: “Kako god, dobro sam se zabavljao pišući ga. Da se razumijemo, sve je to stvar fikcije, svaka je sličnost sa stvarnim događajima i osobama (skoro) slučajna. Moja je simpatija uvijek na strani onih pomalo pomaknutih, a takvih je u ovom romanu koliko hoćeš…”
Nastavak Noine avanture slijedi.
Naklada: Studio TiM, Rijeka
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.