Sonja Smolec | Nicci French: Djeca Četvrtka

Frieda Klein je dio svoje prošlosti pokušala zakopati, sakriti i od nje same. No, prošlost joj se vraća dvadeset godina kasnije. Sada, kada radi kao psihoterapeut, od nje je zatražila pomoć žena koja je nekad s njom išla u srednju školu. Ona traži pomoć za svoju kćer koja se počela ponašati neprimjereno i van njenih očekivanja. Frida uskoro otkriva obrazac ponašanja djevojke i razloga takvog ponašanja koji je nju prije dvadesetak godina otjerao iz obiteljskog doma i gradića u kojem je nekad živjela.

Kako je to živjeti kad ti nitko ne vjeruje, čak ni vlastita mati?

Njeno ispitivanje dovodi je do gotovo nemogućeg saznanja. Čak i oni koji su se činili prijateljski raspoloženi, to zapravo nisu bili.

Pričajući nam priču i vraćajući se u prošlost, autorica izuzetno dobro dočarava odnose među ljudima, nekadašnjim školskim prijateljima, otkrivajući nam jednu sasvim drugu sliku o prijateljima koji to zapravo nisu.

Nicci French će čitatelje vrlo lako zarobiti svojim načinom pričanja i vođenjem radnje. Ničeg nema suvišnog, ničeg premalo, ali upravo to je ono što će nas zadržati da otkrijemo jesmo li ili nismo bili u pravu s našim pretpostavkama. U priču je izvrsno uklopljena pozadina policijske istrage i policajci koji joj ništa ne vjeruju budući da pokušava iz tamnice, po njima riješenih, a zapravo neriješenih slučajeva, iste oživjeti i dokazati im da nisu bili u pravu.

Uspoređujući brutalan napad od prije dvadeset godina i ovaj o kojem joj je u povjerenju pričala kćer njene poznanice, ima suviše dodirnih točaka a da bi bile samo slučajnost.

Očekujući da će iz izjava poznanika i nekadašnjih školskih kolega i prijatelja doznati što se desilo tog kobnog četvrtka, Frieda iznenada nailazi na kontradiktorne izjave, različita sjećanja, nailazi na zid koji je svatko od njih pokušao sagraditi između nekad i sada. Netko između njih zna istinu do koje Frieda pokušava doći i koji je vrlo vješto skriva.

Tandem Nicci Gerard i njen suprug Sean French, koji pišu pod imenom Nicci French, zajedno s čitateljem, već od samog početka postaju Frieda Klein, psihoanalitičarka, žrtva, istražiteljica...

Pisati na taj način mogu samo vrsni majstori pera krimi - triler romana.

Ništa manje kvalitetni su oni dijelovi romana s nepogrešivim, detaljnim elementima psihoanalize i oni opisni, gdje govore o prirodi:

„Gledala je u polja živice, u stablo hrasta koje joj je probudilo uspomene na to kako je ovdje nebo prostrano, sada istočkano blijedim zvijezdama.“

Ili gdje govori o osobama:

„To je tako čudno, stvari kojih se sjećaš, pomislila je: njezina prva jeftina jabukovača, sve riječi Roberta Frosta, dlakave noge njezine učiteljice biologije koje su se nazirale kroz njezine bež tajice, natpis na firmi... pogled s prozora njene spavaonice... ledeno cvijeće na oknima zimi...“

Tristo i sedamdeset stranica čita se u jednom dahu.

Tisak. Znanje d.o.o.