Kolumne

petak, 27. svibnja 2016.

Ana-Marija Posavec | Sjene

    Ne vole mnogi sjene ni tajne dima. Raskrštene su ruke dio svakodnevice i lijenost u ljudskim udovima najgora je mora modernih nam dana; ima ih, više nego inače – strašne su posljedice na vidiku. Ali ne znam i čudim se, zašto nebo ne daje snijega onda kad ga djeca dvijetisućetih još uvijek ne poznaju u vrijeme kada ga treba biti. Djeca devedesetih još se nekako prisjećaju, možda su čak, ta djeca (danas mladi/odrasli ljudi!), sanjali o miru jer su rođeni u doba nemira, nesvjesni, ili pak djetinjom nevinošću okrhnuti, čak i svjesni lošeg stanja...
   
    A sad?
  
    I taj je mir nekako krhak, kratkog je vijeka ako nam snijeg ne dolazi. Neki bi, kažu, rado prisezali na vjernost u to doba, kad treba sniježiti, kad su dani kraći, noći duže...
Pitam se i smiješim se zajedno sa sjenom iz kuta moje sobe, je li to s razlogom...? Što bi neki ljudi prisezali na vjernost i vječnu ljubav baš u prosincu, kad su noći duže.

    Istresi dušu, držat ću vreću za tebe, kaže sjena iz kutka moje sobe. Družila bi se, znam ja. Poznat je meni taj lik, a nije duh prošlog Božića.
   
    – A da igramo...? – pitah i slegnuh ramenima. Slegne i sjena. Nikad nije voljela sa mnom igrati šah, čini joj se to nekako bez veze.
   
    Odmori malo... Ne volim ta tvoja raspoloženja. Brige su uvijek beskonačne, kaže ona, zbori mudro, znam ja. Ta je sjena u pravu, voli biti u pravu, voli me rastužiti, uozbiljiti moja nutarnja emotivna stanja, natjerati me da šutim, da se zamislim i da o nekim životnim stvarima najprije - razmislim.

    Ne vole mnogi takve sjene, ne slušaju što im imaju za reći. Sjene nose vijesti, nose, u ovo doba miris snijega i nekih boljih dana. Samo oni, kažu zajedljivci, hipersenzibilni, mogu osjetiti u mirisu hladnoće okus željeza, možda čak i krvi. Ako nam krv znači život, ako prisežemo desnicom na ljubav Kristovu, ja ne znam, pitam se – zašto smo jedni za druge tako hladni? Zašto smo prema bolesnima rezervirani, prema ubogima škrti ljubavlju?
    Ne vole danas ljudi ni sebe, kaže sjena i odmahne glavom. I to im je najveći problem.

    Ne mogu joj proturječiti, nemam snage ni volje dok sjedim za radnim stolom i gledam mlaku netaknutu kavu u bijeloj maloj šalici s pozlaćenim rubom. Sjene što mi dolaze na druženje vole kavu, ali vruću. Vole se muvati i mirisati ju tek skuhanu, vole dirati moje stvari, pomicati okvire slika, zuriti u razglednice Praga, Bikala, Dubrovnika.
Vole mi donijeti uspomene, podsjetiti me na dinamiku kretanja i putovanja.
Ponekad se zalomi i neka uspomena, nekog starog Božića.

    Moram se malo ugrijati..., reče tiše i pođe do kamina pa sakrije ionako već zamagljeno lice.
  
    – Ugrij se. Ne moraš žuriti – odvratih joj tiho. Ona je domaća, dođe na druženje često.

    Kad sjene promišljaju, neobično je. Promišljaju, šute, slušaju, proživljavaju čini se, možda čak i snažnije od čovjeka sudbinu njegovu jer nemaju tijelo. Još uvijek ne mogu razlučiti je li sjena zapravo nečija duša; nadat ću se da jest, moram vjerovati, kažu.
    U vjeri je, reče jednom moja sjena, sve. I Bog po tom pitanju uvijek sve uredi i naredi, čak i kad je bos ili kad nosi dobre čizme – nebitno je. On uvijek sve dovede  u red, posloži kockice i umiri nemirne, bez obzira bio Božić ili ne.

    Volim kad razlamaš svoju svijest, nasmiješila se sjena gledajući u božićno drvce naslonjeno na kamin. Ukrasi su u kutiji, sve je još neraspremljeno, čeka se, očito – neki prijelomni trenutak.
    Ako nemaš društva, nema veze, ostat ću do jutra... samo ne gasi vatru jer...
   
    – Jer te neću vidjeti, znam... – odvratih joj, znam iz iskustva. Učinih to jednom, sasvim slučajno.
   
    Pričekat ću još koji trenutak. Promjene se, kažu sjene, moraju željeti. Kroz dobru želju, poslat ćemo dobru vibru, razlomit ćemo svijest, kaže moja prijateljica. Kaže i da voli kad razlamam svoju svijest. Znam što ona čini. Pokvarenjakuša stara viri kroz pukotine toga zrcala, voli mi promatrati dušu kako drhti; vole sjene, osim mirisa kave – evoluciju srca. Često me odaju, njih par koje svrate, Gospodinu s pisalicom u ruci s druge strane svemira, nose Mu i ono dobro i ono loše... Čudim se, zapravo, kako uvijek zamijete promjenu.

    Moram prionuti poslu, prije nego mi božićno drvce zakloni sjenu.
   
    Nije zanimljivo kretati se među ljudima koji ne cijene ni miris zime, ni sekret u nosu nakon sat i pol vremena hoda po hladnoći, ni okus željeza u nepcu kad uđu u svoj dom.

    Možda su čak sjene najbolji posjetitelji.
    Možda je s njima Božić sretniji?
   
    Što ti misliš?, upita me pokazavši na ukras u obliku srebrne zvjezdice.
    –  ...kod mene su, zapravo, svi oni dobre volje uvijek dobrodošli.

    Uistinu to mišljah kad izrekoh.
    Uistinu.
I osjećam osmijeh na licu sjene posjetiteljice.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.