Monika Herceg | drvena ruka

majci je ruka nabubrila kao mokra grana bukve i odrvenjela

iz njene suhe naborane kože

izlazili su šumski demoni

ako joj je odrežu neće imati dosta nježnosti

za dva djeteta

brat je jednom stavio na glavu lonac pun mrava

a njoj je od brige otpala kora drveta

i narasla i treća i deseta

i stota ruka

za svakoga mrava

Lorena Vojtić | O potencijalnom potencijalu

Što zapravo znači posjedovati kvalitete, a ne imati pravu svijest o sebi? Buditi se svaki dan uz misao destrukcije; i stvarati kreacije podsvijesti, prenoseći neizrečeno na sredstvo nekakve vrste molitve - papir. Hoće li takav karakter opstati? Je li Bog pri stvaranju namjerno spojio dvije ličnosti koje se međusobno ne podnose, u to jedno umrtvljeno tijelo? Koliki kapacitet riječi čuvamo u riznici? Ratovi u glavi - jesu li stvarni produkt mašte ili odraz (ne)mogućnosti doživljavanja nepravde? Gradeći nepropusne bedeme, nad zamkom kraljevstva dalekih svjetova, suštinski uništavamo optimizam. Rušimo, bacamo i gazimo dosadašnje kodekse ponašanja, uzimajući u obzir mogućnost ostvarenja želja. Možemo li prihvatiti činjenicu da smo nesavršeni, krivci nečijeg (osobnog) raspadanja? U anamnezi neobičnosti - vrtimo identične presude, najavljujemo vlastitu propast i jurimo živuće leševe. Kasnije se žalimo na slučajnost, nedostatak ambicije i vlastiti nesklad. Dokad? Dok se u potpunosti ne razvežu šavovi usta koje smo sami zašili čeličnim koncem, a onda uskrsnemo ili nepovratno napustimo ovu strukturu življenja, ovaj put - zauvijek!

Marica Žanetić Malenica | Ma baš me briga

Ispred nas nova dilema, okrugli plavi znak na kojemu se račvaju dvije bijele strelice - desna i lijeva.

I dok su ostali putnici razrogačenih očiju i vjerojatno otvorenih ustiju ispod maski napeto iščekivali hoće li vozač skrenuti prema jugu ili prema sjeveru promislila sam: „Ma baš me briga hoće li krenuti put Zagreba ili put Dubrovnika. Gdje god da krene ja ću, akobogda i sreća junačka, do večeri zagrliti jednu od svoje dvije kćeri. Ćutila sam odavna kako ih treba strateški dobro rasporediti. Jer nikad se ne zna u kojem će te smjeru odvesti bus kojemu kupnjom karte ukažeš povjerenje.“

Igor Petrić | igra na žici (alternativa četvrta)

uhvatiš li pravi ritam
smiri se, ne zastajkuj, ne zapitkuj
opusti se i samo idi

žica će s vremenom nestati
stopit će se s okolinom
nećeš je ni primijetiti

Darija Žilić | Postelja

Spavaju jedno kraj drugog,

On i ona. Postelja je kao lađa,

Duboko korito rijeke ispod tijela,

Uroni i virovi iz dna podsvijesti,

Vlati trave i grane suhih stabala.

Opasnosti.

U ljusci oraha, obloženi platnom,

Koje ih čuva od noćnih mokrenja,

Leže tijela muškarca i žene, kao

Stisnute sante ledenog brijega,

Otapaju se dodirima leđa i bokova

Kojima obgrljuju svoje ranjivosti,

Kao životinje izbjegle iz divljine

Šuma, čuvaju jedno drugo od

Utapljanja. Spavaju kao mrtvi i

Bude se ujutro, sa otiscima prstiju

I blagih uzdaha i krikova koji su

Ostali kao tiha baština noći.