Pramcem u sumrak I.

Pramcem u sumrak

Piše: Jelena Miškić

Bessy je bila Foxy. Iliti skraćeno od Fox Terijer. Kako u kući Miškića ništa nije obično, tako je i Bessy stigla u neobičnoj peglici (autu) moje sestrične Bube koja se netom udala za tipa koji nije volio cucke, a Bessy je hitno trebala novi dom.

„Ajde striko, pliz pliz, gugutala je Buba i gledala mog Đuku onim velikim plavim očima, vidi je kako je slatka, a ja stvarno nemam kud s njom…“

Sonja Smolec | Diane Setterfield: Bellman & Black

Živjeti bez oca i ne biti priznat član obitelji mogu biti poticaj da se netko poput Williama Belmana pokuša dokazati. Djetetu to nitko ne mora reći, ono osjeća kad nešto nije u redu. Kad uz sve to ide i prirodna nadarenost, vrlo je moguće da će osoba, uz dobar odgoj odrastati u marljivu i pozitivnu osobu. Takva je i priča koju na izuzetan način ispričala Diane Setterfield: "Bellman & Black". No, postoje li granice unutar kojih se čovjek natječe najprije sam sa sobom, a onda i sa svima ostalima? I koji su za to razlozi?

Autorica ima sposobnost karakterističnu vrsnim autorima da već od samog početka, u ponešto duljem uvodu u kojem priča o vremenu koje je prethodilo radnji knjige, zarobi pažnju čitatelja. Već tada se osjeća prisustvo nečeg pomalo mističnog premda ničeg mističnog nema.

Postoji li iza svega samo praiskonski strah od čovjeku stranog i nepoznatog, ili se ovdje radi o nečem drugom, ponekad je teško zaključiti jer autorica manipulira rubnim područjima kako žanra, tako i ljudskog uma.

Ispovijed jedne čitateljice VI.

O knjizi "Tamo iza" Tamare Lövey

Piše: Mirjana Mrkela

Sada ću vam reći nešto što mi nećete vjerovati. Mislim, ja ne znam bih li povjerovala kad bi mi netko rekao. Ali čini mi se da ne mogu napisati ni slovca dok najprije to ne istresem. Kad sam bila dijete ponekad sam odlazila rođacima na selo. Inače sam živjela u središtu velikog grada, pa možete zamisliti kako su mi prijale igre i lutanja po prirodi. To selo i ta priroda bili su daleko od asfalta, bez struje i tekuće vode. Dečki su se ondje otimali oko probušene lopte koju sam im redovito ostavljala na odlasku. Djevojčice su više voljele da im pričam kako je u gradu. Primjerice, one tih godina još nisu vidjele televizor. Opisivala sam im kako izgleda i što se sve na njemu može gledati.

Ne vjerujete? No pomislite, ni vaši unuci vama neće vjerovati kad im netko od vas bude rekao:

Dragica Šimić | Kosa

Još dodiri tvoji meki u njoj sniju,
Miris tvoje ruke još me nekad svlada
I poljupci zadnji uvojcima zriju
K'o crvene trešnje iz šumskoga hlada.

K'o lahora eho vratom šapat zvoni,
K'o odbjegla ptica sa zaspalih njiva.
Zatvorila vrata uspomenam' svim sam
Ali još te kosa u uvojku skriva.

Zabranit ću vjetru da je igrom draži
Ko otkose ljetnje zanosom kad nosi,
Prišapnut ću noći da pokrije tamom
Ostavljeni dodir tu u mojoj kosi.

Vlasta Sumarev | Rasulo se

Nisu ruke ispraznile
Vrijeme
Procurio je život
Kroz prste