Darija Marković | Putopis srca

U jednom sićušnom kutku planete, u bivšoj zemlji Južnih Slavena,
postoji soba, bijela, uštirkana, krcata knjigama i rijetkim travama,
postoji postelja u kojoj svijetom putuje žena
usprkos dijagnozama i začuđenim mudrim glavama.
Ta pojava nije česta, da se putuje iz mjesta
čak i kad imaš neposlušne noge i umorna pluća,
da granice ne postavlja ni nebo ni kuća.
A možda je baš u tome stvar,
što nju voli mornar.

Darija Marković | Moram nekome reći

U vrijeme kad je Beba stvarno bila beba njeni roditelji su mrvili svoju mladost u njemačkim fabrikama, a nju je čuvala Mila. Razumljivo, ne sjeća se jasno tog perioda i ne zna kakvi usudi  su lomili njenu dušu dok joj je čitala bajke. Ipak, osjeća ga u sebi i sad, kad zna i više nego što bi željela. O svojim roditeljima, Milinoj sudbini i njemačkim fabrikama. 

Vrijeme izliže sve sem ljubavi, pa je i decenijama kasnije starija žena uvijek ispraćala  mlađu rečenicom : “Ostani ista”.

Mila je rođena u zemlji mora i kamena, mnogo bliže kršu nego talasima. Zbog toga je cijelog života strepila od suše. Obavezno je zatvarala  slavinu dok pere zube i govorila: “Treba čuvati vodu za one koji dolaze poslije nas”. Mnogo je riječi koje su njenim glasom urezane u Bebinu dušu, ipak najglasnije od svih odzvanjaju dvije, naizgled obične - pjegave banane. 

Darija Marković | Gospodin Zimski

Već neko vrijeme živim u Sjetnoj ulici na kraju grada. Ranije adrese, a bilo ih je mnoštvo, sad su tek zapis na starim dokumentima. Godine mog života utkane su u ulice blizu parkova i trgova, u Usamljenoj ulici, Ulici mostova, Zanesenoj... I kao da su sve vodile ka ovoj skrivenoj u sjeni stoljetnih topola. Pronašli su me otisci na popločanom putu krojeni za moje umorne stope. Više mi nije potrebno ništa izvan ovog komada svijeta.

Tu smo se uspavali, moji nemiri i ja.
Tek ponekad me neki topli vjetar zamađija i nađem se na račvanju na kom se Sjetna ulica razbija, i otvara novi put prema šljunkovitoj obali. Ako se prati Sunčev trag stigne se u Ulicu zaborava.

Darija Marković | Kamenčić

Na prašnjavom putu, kraj jabuke rodne,
jednog vrelog ljeta, negdje oko podne,
bljesnuo je kamenčić pred očima dječaka,
kao sićušni svitac iz vrelog mraka.

Možda ga je iz nekog dalekog mora
sasvim slučajno prevezla velika lađa,
jer ovaj magični kamenčić je, bez pogovora,
čarolijom stigao do uspavanog predgrađa.

Ili je neki drugi kuštravi dječak
označio put kroz začaranu šumu,
pa je njegov čudesni sjaj bio znak
da sigurno ide ka poznatom drumu.

A možda je na njemu bio tajni kod,
nacrtan rukom zanesenog ljubavnika,
izgubio ga je uz svoj hitri hod,
žureći dragoj poput hrabrog vojnika.

Ne zna se kakvih okolnosti je bio splet
da kamičak u džepu dječaka nađe dom novi,
ali on u džepu ima cijeli svijet,
dok god su mu mašte puni dlanovi i snovi.

Svakog budućeg dana gledat će taj isti kamen,
pa i onda kad mu sijede zabijele u kosi,
zauvijek će čuvati dragocjeni znamen,
ko zna maštati u džepu vasionu nosi.


S ovom pjesmom autorica je osvojila treću nagradu za poeziju na UrBan Festu u Ubu 2015. godine

Darija Marković | Jednom kad je behar prekrio dolinu

Kad je behar pao po dolini dječak je imao devet godina.

Imao je rijeku punu rakova sa dugim smiješnim antenama na glavi, oguljena koljena i skloništeu očevom zagrljaju. Pod strehom njegovih podlaktica skrivao se preplašen čudovištimastvorenim od šuštanja lišća i sjena u predvečerje.

Darija Marković | Jedna riječ – Višnja

U jednoj dremljivoj zgradi na periferiji uzavrelog grada, dvoje ljudi tintom razlijeva dušu po žednom papiru. Bisera Đ., sa svojih dvadesetak godina, sanja danju u potkrovlju. Isak A., zaturio po džepovima skoro sedamdeset, kuje snove noću u prizemlju.

Pogledima se sreću tek ponekad. Gledaju se srcima natopljenim mastilom.

Svake večeri, čim se prve zvijezde prenu iz sna, Bisera napušta stan ostavljajući samo komad neba, cimera koji se smjestio u nakošeni krovni prozor. U Isakovo poštansko sanduče ubacuje kovertu. Potom je noć po ustaljenom voznom redu odvodi u Fabriku metalnih proizvoda, gdje se do jutra njeni prsti takmiče s pokretnom trakom.

Svakog dana, kad je sunce u zenitu, Isak napušta stan ostavljajući samo ružu puzavicu, cimerku koja se smjestila na njegov balkon. Otvara sanduče ključićem sa lanca džepnog sata, i uzima dragocjenu pošiljku. Potom ga dan u svom uobičajenom ritmu odvodi do obližnje pijace, gdje kupuje namirnice i novine, slušajući kako mu svijet šušti pod prstima.

Kad zemlja otpleše jedan krug, Bisera otključava limenu kutijicu u koju je Isak ubacio papirni smotuljak.

On piše o danima kad mu je korak bio brz, o prerano ugaslim toplim očima, izdajama, strasti... Bisera kroz riječi razabire zvuk potpetica na parketu, zveckanje kristalnih čaša i pucketanje gramofonskih ploča, smijeh, odlaske…

Ona prosipa na papir odrastanje u ljubavi koja lomi kosti, i bijeg kad je od njihovog srastanja duša srasla nakrivo. Očajničku noć u zagrljaju stranca. Jutro u kom slatka šaputanja od prethodne noći zveče kao milostinja na pločniku.

Juče je Isak nalivperom na hartiji urezao pitanje: “Da li bi tvoj život mogao stati u, recimo, tri stotine pedeset sedam riječi?”

“Kao da pokušavaš izliti okean na vrh čiode”- pomislila je Bisera - “šaka slova za čitav život”.

Ali kad ujutru posjeti fabričkog ljekara zbog iznenadne nesvjestice, i čuje bat srca koje kuca ispod njenog, sve o čemu može misliti jeste topli ljetni pljusak na goloj koži, i sjaj kiše na zrelim višnjama. Tako valjda miriše svijet kad na njega stiže djevojčica.

Jedan jedini udah ispuni joj cijela pluća, jedno ime zaigra na vrhu nepca. I tad zna, tri stotine pedest sedam riječi nije premalo, već previše.

Dovoljna je samo jedna.

Višnja.

Darija Marković | Mađioničar

Ovih dana sve češće se pitam
da li si mađioničar.

Kriješ li ispod kreveta
veliki kožni kofer
i u njemu štap i plašt,
još trista raznih drangulija,
iza uha izlizani groš.

Ako zavučem ruku u šešir
što nehajno visi na čiviluku,
hoću li osjetiti toplo krzno bijelog zeca,
ili tek tvoje maštarije
usnule na njegovom obodu.

Iako ništa na tebi ne otkriva
da si tajni mag,
pričaš, krećeš se i gledaš
kao mnogi koje sam dosad srela,
slutim da se iza tvojih kapaka
kriju tajne vještine kojima
učiniš sve što poželiš.

Na primjer da satovi stoje.
Kad god mi pogled padne na kazaljke
one imaju potpuno isti raspored.
Pokazuju da je vrijeme da mislim o tebi.

Ili da ponekad lebdim dok koračam.
Moje sandale ne dotiču pločnik
već meko perje neprimjetno drugim očima.
Pa onda utisneš licima slučajnih prolaznika
svoje crte, da svako koga sretnem nosi
obrise tvog lika.

Opčiniš me tako brzo i vješto
da i ne opazim,
dovoljno je tek da trepnem,
ti iz rukava sipaš trikove.

Kada bih samo mogla da prozrem
pod kojim uglom pada
fina prašina tvoje magije,
rasule bi se karike od sna i srebra
koje mi ne daju ni metar od tebe.

Ali ako si nekim slučajem savršeni iluzionista,
ostaće mi ruke vezane za tvoje
nevidljivim svilenim šalom.
Izgleda je ta čarolija
meni nedokučiva.
I nekako...
baš mi je drago zbog toga.

Prva objava: http://www.insp.rs/2017/08/darija-markovic-maionicar.html