Izbor iz poglavlja NOVE PJESME
BRZI VLAK
Ponekad jednostavno trebaš
biti dovoljno brz.
Zaista brz. Kao Usain Bolt.
Život je kao brzi vlak
i moraš ga uhvatiti,
da ti ne utekne.
Nije dovoljno samo trčkarati za vlakom,
za njim moraš trčati
kao kučka.
Pa čak i tada
možda bude prekasno.
Zapravo,
uvijek je prekasno.
Budimo iskreni:
uvijek najebemo
i na kraju se pružimo.
To je to. Bez uljepšavanja.
U nekom trenutku smo tu,
a onda nas više nema.
Umiremo. Trunemo.
I samo malo ljudi
nakon toga nam nedostaje,
ali se i oni ubrzo nađu
s nama na drugoj strani.
Vrijeme je relativno.
Mi također.
Ponekad jednostavno moraš
biti dovoljno brz,
ali kad shvatiš
da ni to nije dovoljno,
počneš pisati.
ROĐENJE
Svjetlost
ne nastaje u tijelu;
ona ga nastanjuje
i traje
do kraja,
kako bi se mogla
raspršiti kroz njega u metaforu
koja tinja na horizontu
do novog jutra,
do novog tijela,
da ga ispuni,
da ga na(do)puni.
PROŠLOST
Nedostaju mi dvadesete.
Te prljave kopačke.
Marcel, Matej, Tedi,
Tomić, Skubic, Žel
i sva ostala mularija
koje više nema.
Amadej sa slomljenom arkadom
i natečenim okom.
Nedostaju srednjoškolske guze
u uskim trapericama.
Male sise koje vire
kroz prekratke crne majice
s natpisom blink-182 na leđima.
Prošlost. Da,
jebena prošlost mi nedostaje.
Sve čega više nema
i sve što će biti,
jer će i to uskoro
postati prošlost.
Uvijek mi nedostaje,
nikad ne živim.
Jučer jest.
Danas nije.
Sutra tek treba biti.
Capisci?
Samoubojstvo se ne događa
dok stojiš na ljestvama
i pokušavaš vezati čvor,
već kada
padneš,
kada te posiječe.
Tada
se događa prošlost.
BAPHOMET
Charles Manson se nije tek tako pojavio.
Nastajao je. Dugo vremena.
Onda je jednostavno eksplodirao.
Ritualni manifest
često nadilazi naše shvaćanje.
Aleister Crowley bi se složio,
Ako bi bio živ.
Ako bi. Previše je
tih "ako".
Ako bi ponovno bio mlad,
da ima ženu
i djevojku za seksanje,
da je bogat,
ako bi se ponovno rodio ...
I tako se sudaramo sa sudbinom.
Je li? Ili nije? Pa,
je li to uopće važno?
Premaleni smo
da bismo utjecali na svemir.
I preglupi
da bismo ga razumjeli.
Zato imamo sekte,
tajna društva
i sva ostala
underground bratstva.
Ljudi su oduvijek željeli
poistovjetiti se s vječnim,
osjetiti ga,
ali ga osjetiti nije moguće.
Tražimo odgovore,
iako ne znamo pitanja.
Stoga religije.
Stoga vjera.
Stoga Bog. Sotona.
Baphomet. Gore i dolje.
Menstrualna krv
ima isti miris kao ona koja
teče iz vene.
PISANJE ŽIVOTA
Pišem pjesmu o životu,
da bi na kraju
život napisao pjesmu
o meni.
POSLJEDNJA PJESMA
Nisam još siguran
hoću li otići
ali jedno je izvjesno:
možda hoću.
Kada/ako
ode tako daleko,
neka svi znaju
da je ovo/bit će
moja posljednja pjesma,
koja je toliko važna
da nikada neće promijeniti svijet.
O AUTORU
Aleš Jelenko (Celje, 1986.) iz Slovenskih Konjica, magistar menadžmenta. Objavio je zbirke pjesama Kontejner (2016.), Prvinska govorica (2017.), (Ne)obstoj (2018.), Paralelna vesolja (2021.), Terra incognita (2022.) i Socialna omrežja (2025.). Objavio je i knjigu kratkih priča Zgodbe iz podtalja (2020.) te knjigu dramskih tekstova za kazališta mladih Praznina (2020.). Autor je i stručnih knjiga Spopad z moralo (2010.) i Vpliv etike na inovativnost in razvoj gospodarstva (2019.). Objavljuje u časopisima Literatura, Sodobnost, Poetikon, Apokalipsa, Mentor i Vpogled. Dvostruki je finalist Festivala mlade književnosti Urška, finalist Pesničkog turnira, dobitnik nagrade Mentorjev feferon za najbolju prosvjednu pjesmu, pobjednik međunarodnog natječaja Ritratti di poesia u Rimu te dobitnik Općinske Prešernove nagrade za iznimna postignuća na području kulture. Idejni je voditelj književnog festivala Spirala i urednik istoimenog književnog časopisa. Prije dvije godine sa zbirkom Terra incognita izabran je za sudjelovanje na festivalu Pranger, a prošle je godine nominiran za nagradu Velenjica – Čaša nesmrtnosti za vrhunski pjesnički opus desetljeća.
