Zagreb živi kroz svoje pisce i pjesnike. Svaka riječ utkana u njega, napisana za njega, nadahnuta njegovim ulicama, trgovima, spomenicima i parkovima, je urez vremena. Tako sadašnjost postaje umjetnost, a kada se pretvori u prošlost, iznova živi, budi se svakim čitanjem.
Kroz pisanu riječ imamo prozor u tisućljetnu povijest, kako Zagreba, tako i cijele Hrvatske. Ali Zagreb upravo sada najviše vapi za piscima i pjesnicima današnjice. Svako jutro, sunce koje obasjava Zagreb traži bar jedan novi stih. I svaku večer, Mjesec nad Zagrebom i sve zvijezde s njim nadaju se bar jednoj priči, makar i crtici o toj zagrebačkoj večeri.
Pisce i pjesnike lako možete naći i na klupi u parku, i na školskom hodniku, i na blagajni dućana, i u bilo kojem kafiću, bilo za šankom, ili uz prozor, ili kao konobara koji žuri od stola do stola. Oni su tu, među umirovljenicima koji hrane golubove ili igraju šah u sjeni hrasta, i pekarima koji svako jutro mijese svježi kruh i peciva. Oni su i cvjećari na tržnici, i kestenjari na uglu, i vrijedni radnici koji metu naše ulice, prazne kontejnere i peru prozore. Ali gdje su njihove priče, pjesme, novele, članci i eseji? Za grad, od njegovih građana, pisani danas, za sutra? Evo, Zagreb još uvijek vapi za njima.
Kaj bi Zagreb bil bez romana, priča i pjesama Augusta Šenoe, bez tužnih ali tako humanih pripovijedaka Vjenceslava Novaka, bez sjajnih romana Marije Jurić-Zagorke, bez tisuću stihova i strofa Tina Ujevića, i Dobriše Cesarića, koji je i sam napisao da će, nakon smrti, ponovno živjeti kroz svoje pjesme? Kako zamisliti naš grad bez proze i poezije Miroslava Krleže, velikana i Zagreba i cijele Hrvatske, zahvaljujući kojemu se Zagreb diči Leksikografskim zavodom? Kakav bi Zagreb bio bez kriminalističkih priča i romana Pavla Pavličića, i za djecu i za odrasle? I nije li to bil zamah svježine, premda poput olujnog vjetra, kada je Ivo Balenović, u početku znan kao Alen Bović, našem gradu daroval svoju grubu, mračnu, ali tako iskrenu urbanu prozu? Koliko bi Zagreb bil siromašniji da Zvonimir Milčec, dobri duh Zagreba, nije napisal sve one knjige, pjesme, članke i feljtone o svom rodnom gradu, velikom i najdražem? Stoljeća grada, svi napori i nade, sve ljubavi i sudbine, bili bi samo vjetar. Nikaj više od toga.
Nitko ne očekuje novog Šenou, Novaka, Matoša ili Cesarića, Zagorku ili Ujevića. Duša grada priželjkuje one čija će imena sama za sebe postati vrijednost, svojim djelima. Potrebno je samo početi, s prvim retkom ili stihom, pa buju, brzo, ili malo sporije, došli i drugi i treći i četvrti...
Zamislite da, jednog proljetnog popodneva, jedna srednjoškolka napiše stih o prvom poljupcu, pod sjenom lipe kod jedne zagrebačke gimnazije. Ili kako jedan umirovljenik, tijekom šetnje ili tramvajske vožnje doma, po stoti put razmišlja o svemu kaj je doživel u Zagrebu, od mladosti pa sve do današnjeg dana. I misli se kaj je ostalo isto, kaj se promenilo, a kaj je možda i zaboravil. A kad se vrati kući, sjedne za stol i prenese svoje misli, sjećanja, brige i nade na papir. Makar par redaka. A možda je i jedna studentica upravo pročitala Zagorkinu "Tajnu krvavog mosta", i možda baš između Radićeve i Tkalčićeve, na terasi jedne stare kavane, ili još starijoj klupi u hladu. Pa da odmah potom, u studentsku bilježnicu, ona napiše esej o tom izvrsnom romanu i našoj velikoj književnici. O tome kakav je Krvavi most danas, i kakve je živopisne prizore videla dok je čitala o davnim vremenima. Esej, opsežan i iskren, napisan u jednom dahu, s daškom pjesništva. Da barem tako bude, i bilo bi dosta.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.