Ruža Zubac-Ištuk | Slavuji su najljepše ditirambe ispjevali iza rešetaka

 

Vjetar mi puše kroz prolaznost sve do korijenja

i sunce postaje ponizno u zjenicama na obzorju uma.

Naočigled uzmicanju pretvaram se u brezu podložnu

mijenama života.

Dozivam ptice i vukove da pjesmom ugriju noći

u kojima bešćutnost traži oko za oko, zub za zub.

Odabrani ne žele plesati uz usporeni ritam

ljudskoga krvotoka.

Ćutim miris paljevine u sebi i snagu istočnoga grijeha

dok mi cvjetovi beru poglede i slažu rukoveti u čast

proljetne kiše koja je godinama obećavala zaliti

presahnule vrtove u ljudskome tijelu.

Potop mi se ruga jer nisam uspjela razbiti

Noinu arku.

Mračno je između odlaska i onoga što je ostalo od čovjeka

nakon galopiranja od mladosti do zrelosti kroz vrtove Božje

i kasa od zrelosti do berbe za nebeske stolove.

Sjaj s oreole mladoga anđela nudi mi bivstvovanje 

među iskricama vječnoga ognja.

Zavlačim se u brdo knjiga i ponizno molim od prolaznika

žlicu vremena za izgladnjele među koricama.

Zarasli su putovi kojima je stizalo blago od Boga darovano.

Pokušavam uvjeriti bilo da nisu prošla vremena 

kada su slavuji najljepše ditirambe pjevali iza rešetaka.

Kristalna hladnoća uze me s vrata otvorenoga neba.