Darija Žilić | Kičma

Evo, kičma

Uspravni homo erectus

Podižeš se iz kreveta

Gledaš svoje lice u ogledalu

I tražiš sve manje bljedila

Pod kapcima.

Sjediš nad dokumentima.

Suvereno.

Nisi noć provela spavajući.

Možda je bio slijep mjesec.

Hodaš, držiš se

A ona, tvoja kćer sve je

Prevrnula, sve posložila

I sad pjeva. Možda je zov

Sirene bio za nju?

Ona se ne odaziva.

Za nju je soba ocean.

I ne bježi

Kičma stoji kao da se

Nikad nije sagibala, možda

I nije, stalno je tu.

U vjetru, u kiši i molitvi

Ustanite sužnji svi

Na svoja kopita

I poletite

Kad već niste Zemljom

Hodati znali, pjeva

I kuha juhu od koje

I mrtvi ožive, bar

U pjesmi.