Mario Habajec | Dotjerivanje dana

Među rebrima noći popucale

Rijetke tetive mraka,

Dok zora srče prve zrake svjetla

Grgoljeći odlazeće snove,

Budim se.

Danas sam odlučio izbaciti sve

Suvišne onomatopeje iz govora,

I sva jata riba skupiti u jedan 

Ocean.

Tužan sam jer je dan otuđen:

Na meni zakopčan džemper sjete.

A baš danas želim naći sreću 

Žudeći je pronaći u malim stvarima:

Skuham jabuke, kruške i smokve

I sa tako ušećerenim kompotom 

Gledam kroz prozor, ušutio,

Natečeno srce svijeta