Nosim
je
pod kožom.
Gledam
kako raste.
Dobro
mi uspijeva.
Pušta
korijenje.
Reže.
Glođe.
Srče.
Svaki
dan.
Bez
najave.
Ne
plete
misli.
Razvaljuje
ih.
Noktima.
Rukama.
Nogama.
Zubima.
Ima jutara
kad
joj veselo
uzviknem:
– Ej!
Još si
ovdje?
Rušiš
me
i podižeš.
Isjeckaš
me
i sastavljaš
zlatnim vezom.
Kao da si
jedina
koja zna
gdje mi kosti
trebaju
leći.
Mijenjaš
taktiku.
Pripremaš
iznenađenja.
A zatim me
već poodavno
učiš
kako ustati,
kako ne pripadati
usprkos
toplini
dodira.
Voli
mene
gđa Samoća.
Bez obećanja.
Bez izlaza.
Sirovo
i
surovo.
Nikada
me nije
napustila.
Lojalna
do kraja.
Prava
prijateljica.
Nikad
nije
lagala.
Zahvaljujem
joj
na
toj
bezuvjet
noj
ljubavi.
Dala
mi je
darove
koje mi nitko
ljubljen
dao nije:
mir
bez svjedoka,
snagu
bez publike,
glas
koji se
ne prilagođava,
život
bez panike...
S Njom
sjedim
za stolom.
Bez
vjere
u pobjedu.
To je
čvrsta
istina
koja nas je
izgradila
održala
za
drž
a
la
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.