Miljenka Koštro | Prije nego odem

 

Prije nego na drugu obalu odem 

i na krilo vječnosti naslonim dušu

pjesmom zagrlit ću korijen

jer iz njega sam život mirisala,

zalit ću ga suzom slanom,

a posljednje zrake sunca

koje će me obasjati

skrivene bit će u zamku riječi,

i neka nitko ne plače

dok vjetar neutješno cvili

što previše bezrazložno plesao je

u žalosnim vrbama

i u mojim stihovima,

a svoje voljene 

i s druge obale 

opet mogu dušom grliti

i nadati se da će nastaviti 

cvijeće mirisati iz korijena

bar dok moj crni kaput

na vješalici prašinu sakuplja.