Susan Day | Dom u mome naručju

Kad im se svijet učini prevelik,

njihove ruke traže mene.

Uplašeni pogledi zaklone se u mom dlanu,

i tada znam, ja sam njihov dom.

U mom naručju nema oluja,

samo toplo utočište,

mjesto gdje se suze pretvaraju u smijeh,

a tišina u pjesmu.

Nisam zid od kamena,

ali jesam stijena koja ne puca.

I kad rastu, i kad odlaze,

nosit će u sebi ovaj dom,

jer dom nije kuća,

dom je moje naručje,

moje srce podijeljeno na dvoje,

a ipak nikad prazno,

jer za njih bi i žovot svoj dala.