Žarku Potočnjaku
Obzorju oblaci sivi oplošjem mraka se jave.
Igrajuć’ mahnite igre, nastaju i nove priče.
Dim će s vrelim zrakom risati krugove plave,
Večeras se događa nešto, predstava nova niče.
U scenskom zrcalu tame, riječi presvlače halje,
Za oganj u pepelu igre jel' kasno ili rano?
Dubinama nemirne vode glasovi plutaju dalje.
Glumac na sceni pleše ko dijete zaigrano.
Gura bicikl bijeli i bijelom vrpcom ga krasi.
Maska je njegova srasla s crtama ozbiljna lica.
Svijeću on iznova pali, a potom odmah ju gasi,
Razgrće dimove guste i trunje paperja ptica.
Mlaka tjeskoba raste, a njega tetoši tama,
Čudeć' se drvu i vodi, divi se zapravo svemu.
Polako u mahnitoj igri prepoznaje sebe sama.
Toplina njegova duha počiva duboko u njemu...
Biserje samoće, Beletra, 2024.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.