Pisanje nije samo igra riječi, već i poštovanje čitatelja Postoje knjige koje na prvi pogled ne oduševljavaju, ali ipak u njima nešto zaiskri. Nešto teško opisivo, nešto poznato, a opet neuhvatljivo. Pročitam ih, ostanu mi u mislima, i čini mi se da su ostavile trag. No tek nekoliko mjeseci kasnije, gledajući stari film, u jednom trenutku shvatim: to sam već čitala. Ne u scenariju, ne u priči nadahnutoj sličnom temom, nego u knjizi, kao cijelo poglavlje. Doslovce prepričano, samo prilagođeno prozi*.
I nije se dogodilo samo jednom.
Kao čitateljica, osjećala sam se prevareno. Jer knjizi pristupam s povjerenjem. Uronim u svijet koji mi je ponuđen, dam joj vrijeme, emociju i otvorenost. Očekujem da autor zauzvrat ponudi iskrenost, svoju misao, svoj glas, svoju verziju stvarnosti ili fikcije. Kada shvatim da su dijelovi knjige doslovno preslikani iz filmova koji su snimljeni desetljeće ranije, bez reinterpretacije, bez suptilnosti, ostaje gorak okus, ne zbog kvalitete, nego zbog nepoštenja.
Jer... razmišlja takav pisac (ili ne razmišlja!), kolika je šansa da će netko tko će pročitati moju knjigu, gledati baš taj, ili te filmove?
Ne mislim da umjetnost mora biti strogo originalna u svakom detalju. Umjetnici oduvijek stvaraju i razvijaju se jedni na temelju drugih. Postoje djela nadahnuta mitovima, klasicima, filmovima, svakodnevicom, i to je prirodan dio kreativnog procesa. No postoji jasna razlika između nadahnuća i prepisivanja. Granica nije tanka, ona je jasna i, u konačnici, etička.
Najveći paradoks u cijeloj situaciji bio je što sam, ne znajući što zapravo stoji iza pojedinih poglavlja, ranije napisala i objavila osvrt na jednu takvu knjigu. Iskreno, u tom trenutku činila mi se zanimljivom. Sad, s vremenskim odmakom i novim saznanjima, osjećam se iskorišteno. Ne kao kritičarka, jer ja to nisam, već kao čitateljica koja je toj knjizi pristupila otvorena srca.
Ova situacija me navela da dublje promislim o ulozi pisca i odgovornosti koju nosi. Pisanje nije samo igra riječi, već i poštovanje čitatelja. Kada autor prisvoji slike koje nisu njegove i predstavi ih kao vlastite, narušava se ono tiho povjerenje koje postoji između autora knjige i čitatelja. A povjerenje, kad se jednom izgubi, teško se vraća.
Ne tražim savršenstvo, ali tražim autentičnost. Dovoljna mi je jednostavna rečenica ako u njoj osjetim autora. Ako pak naiđem na "briljantnu scenu" koja je zapravo prepisana iz nekog filma, autor je izgubio moje povjerenje. Kako mu u budućnosti mogu vjerovati?
Knjiga nije samo proizvod, ona je odnos. Ako taj odnos počiva na neiskrenosti, čitatelj to prije ili kasnije osjeti. A kad se to dogodi, teško je zaboraviti.
_____________________________________
*Iz poštovanja prema čitateljima i autorima, u tekstu se ne navode konkretni naslovi knjiga i filmova. Oni koji se prepoznaju – znat će zašto.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.