„I tako kažeš, lokumiću, voliš kuhati?“
„Da, Selma ljubavi moja, uživam. Posebno kad kuham za druge.“
„Mašallah! Bit će prilike, o bit će!“
……
Uči, čitaj, u ime Gospodara tvoga, koji stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, koji poučava, koji čovjeka podučava onome što ne zna.
Kao ljubitelja knjiga, ali i pisca koji ih sam stvara, oduševilo me da su prve kur'nske riječi kojima se Allah dž. š. obratio Muhammedu a. s. , kao i svima nama, posvećene mojoj najvećoj strasti – čitanju i pisanju. Riječi su to izgovorene u najsvetijem mjesecu u godini; mjesecu posta i milosrđa, mjesecu objave, mjesecu ramazanu. Vrijeme je to u kojem se insan odriče loših misli i poriva, baš kao i hrane i pića tijekom dana, razvijajući na taj način suosjećanje prema svima onima u svijetu koji si ne mogu priuštiti niti jedan obrok u danu. Zalaskom sunca počinje iftar, večernji obrok. Na njega mumini pozivaju sve njima srcu drage komšije i prijatelje, kao i one potrebite i gladne. Na taj način pokazuju da Allah dž. š. jednako voli i pazi na sve, bez obzira na narodnost, vjeroispovijest ili boju kože. Osim ljudi u nevolji i ljudi s kojima smo dobri, na iftare se sjate i svi oni koji se odjednom sjete da su vam rod. Kako krv nije voda, a kamoli kisela, red je da se ugosti i njih. Naročito ako tvoja voljena supruga stoji iznad tebe i dražesno lupka oklagijom po otvorenom dlanu ruke.
……
Kao prekaljeni poguzija, gurman ili izjelica oduvijek sam volio biti okružen hranom, naročito onom bosanskom. Jednom sam čak pokušao zamijeniti svoje hrvatsko državljanstvo za zeljanicu, ali me nitko nije shvatio ozbiljno. Vjerojatno zato što su mi usta bila puna pite. Nije mi preostalo ništa drugo nego da se priženim za Selmu koju sam volio poput zeljanice ispod sača, dakle beskrajno. Ona me vrlo brzo uputila u sve ljepote bračnog života u Bosni i Hercegovini koje očekuju muškarca koji voli kuhati.
……
Moj prvi ramazan, pripreme za šesnaesti iftar…
„Vidi ga! Šta si zaleg'o, desetoprsti ljenivče!“ začuo sam ljupki glasić moje zakonite ljubavi.
„Ma samo da malo prilegnem..“
„Gluho bilo i tobe jarabi u jednom! Ustaj i kuhaj!“
„Pusti me na miru. Ti nisi moja žena“, pokušao sam se obraniti.
„Pričaj ti to svojoj ženi!“
„Paaa, ti si moja žena“, stvarno sam morao priznati.
„A, duša. Vidiš kako se mi fino razumijemo i još više volimo! Ajde brže zakuhaj te jufke! I nemoj mi begovu čorbu presoliti! I pazi na taj pilav u rerni! Za dva sata nam na iftar dolazi pola moje rodbine, i pola moje!“
„Ali, Selma, cvjetiću nježni, zar nisu već bili jučer, i prekjučer, i sve dane prije toga?“
„Bili su i bit će!“
„A dobro, valjda ću nekako preživjeti sve te iftare i kuhanje do kraja ramazana.“
„I nakon toga će dolaziti! Sijela, teferiči, useljenja, rođendani, haljinkuše, na slatku! Dolazit će jesti i nakon što Israfil puhne! Rekao si mi još na prvom spoju kako voliš kuhati, ha?! E bome i hoćeš! Zauvijek!“
Pognuo sam glavu. Ne zato što sam se pomirio sa sudbinom…Ipak sam ja jedan ponosit muškarac…Nego zato da bih se lakše koncentrirao na slojeve luka koje sam odvajao za večerašnju sogan dolmu.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.