Kitana Žižić | Burto more burton i jo

Kako je jutros rano zapuhalo!
More bilo uskomešano, poludjelo, bjesomučno,
O more moje ja volim te svakakvo
Ma najviše kad je lice tvoje mirom umiveno,
Još nerazbuđeno, u polusnu treperiš
Dok mirno kliziš iz jutra u tek rasanjani dan.
Kad zapjenjeni nemir uskomeša ti površinu valom
A galebovi kričeći paraju čelično zamućeni zrak
Pjesma u meni utihne, naseli se prijetnja
I onako izburtona hitam iz mora.

Nikad do sada tako ranila nisam…
Ne da bih dvostruku sreću zagrabila
Uranjajući u zelena njedra plićaka,
Već kako su ljeta u meni potiho zamirala,
Osjetno se promijenio oćut teško podnošljivih
sparnih dana sve vrelijih ljeta.
Godi mi najviše mir tvog naručja,
Nježno mreškanje mekih valića
Dok me ljuljuškaju sa svih strana.
Meki prelet galebova i zaron gnjurca
Zapali čežnju svih prohujalih ljeta
I pjesme se ljubavne u meni razbude.

Būrtȁt, bũrton gurati, navaljivati kao koza, jarac;