Jozo Vulić | Samoćo moja

Kao plamen topli u promrzla jutra,
Samoća nijema treperi u meni.       
Tu molitvu svetu, svaki dan iznova,
Kao čardaš svira slavuj usamljeni.

O, siroče sreće! Grlimo se snažno
Sponama stisnutih i žilavih ruku.   
O, samoćo moja, volimo se lažno.
Pustoš, pa kajanje, po nama se tuku.

Al' slatko se smijem čak i kada patim;
Kad te, premda mrzim, govorim da volim.
Mogu se u duši razdijelit' na dvoje
Režući si ranu. Zar da je i solim?

Klizeći ka vrhu trenutaka muke,
Samoća je gorka... Ali ja ne marim.
Takvo mi bogatstvo postaje još draže -
Sve ga više ima, što sporije starim.