Branka Kadabec | Čekajući proljeće

I

U dugim sjenama stabala,

što u suton kao da su zaspala.

Oko traži onaj tvoj sjaj, tako znan

a opet tako nestvarno i stran.

Tražim zlaćani trag u tami,

kao suze trag na licu kad smo sami.

Voljela bih da si tu, sada, ovog trena,

da je tu tvoj zlaćani trag, bez tamnnih sjena.

Ova zima i bez ognja žar svoj oštri iskri,

dok inje pod nogama kao razbijeno staklo pršti.

Čudan obuzima me osjećaj slušajući zvuk taj,

koji iza svakog koraka ostaje kao da nema kraj.

II

Čarobanin pogledi kroz niti nevine vode,

što stazama cvjetnim u snove nas vode.

Svi se često u njih sakriti znamo,

kad u toku smiraja gledamo tamo.

Skutreni u toplom krevetu,

skrivamo se u nekom jastuku.

Kako bi što duže plovili stazom cvjetnom,

što vodilja je česta snu i mom i tvom.

Znaš... ponekad nestane u poljanama,

plešuć' sneno u zoru livadama.

Eoni prolaze kao oka treptaj,

šaputajući tiho: "Idi  i raduje se ,ne čekaj."

III

 

Eoni prolaze kao oka treptaj,

šaputajući tiho: "Idi raduj se ,ne čekaj ."

Polako ustajem pogleda uprta u prozor,

Gdje nazire se nebo plavo, oku divan prizor.

Topla šalica čaja na šarenom stonjaku,

otpuhuje svoje miomirisne sastojke.

Na topli kruh i med miriši cijela soba,

mameći nepce da okusi, da proba ...

Uzimam ogrtač od mirisa i stojeći uz prozor,

puštam radost da promatra obzor.

Kao zarobljenik između jave i snova

nazirem tebi sve bliža jutra nova.

IV

 

Kao zarobljenik između jave i snova

nazirem tebi sve bliža jutra nova.

Dok nepce mi treperi medom zaslađeno,

još u očima držim livadu cvjetnu sneno.

Nemoj tražiti da objasnim taj  drag mi osjećaj,

što  struji kao tihi vjetra jecaj

kad prolazi kroz hrastove krošnje

gdje susreću se duše naših plemena.

Prolazak njihov na nama je trag ostavio,

kako bi nas podsjetio i razbudio.

Ako jutrom snove ne pustiš da zori šapću milo,

kako će znati, što će biti, što je bilo.

V

 

Ako jutrom snove ne pustiš da zori šapću milo,

kako će znati što će biti, što je bilo.

Slušajući šaputanje spuštam šalicu i izlazim,

radost i plavetnilo da udahnem.

Oštar zrak reže poput noža,

kroz stanicu svaku što tijelom se pruža.

Budi me taj zimski osjećaj što na pokret tjera,

dok prolazim iz sige što vise poput iverja.

Na jastuku ostala je samo staza cvjetna,

tiha, topla i pomalo sjetna.

Još jednom osvrćem se i jastuk puštam,

niz stazu od inja do početka se spuštam.

VI

Još jednom osvrćem se i jastuk puštam,

niz stazu od inja do početka se spuštam.

Pitam se hoće li ovaj novi dan,

biti oštar i slan.

Biram na ploči sreće svaki novi dan,

da bude mi radostan da ostvari mi san .

Onako iskreno, vjerno i željno čekam izabrano,

dugim čekanjem izbrazdano.

Znam da ćeš doći jer uvijek dolaziš

a da se i nenajaviš.

U tebi sam sretna laka i sva svoja,

godi mi radost i vedrina tvoja.

VII

U tebi sam sretna laka i sva svoja,

godi mi radost i vedrina tvoja.

Tvoje šareno proljetno cvijeće

u meni budi osjećaj sreće.

Ptice što na granama veselo pjevaju,

toplinu nježnu zlaćanu najavljuju.

Dok grudi radošću se pune,

zeleno lišće već oktilo je grane.

Iskra što cakli u daljini,

u toj nestvarnoj bjelini

Ćup je to u kojem je plamen i zlaćanu nit,

gdje otkrih i svatih svrhu i postojanja bit.

VIII

Ćup je to u kojem je plamen i zlaćana nit,

gdje otkrih i svath svrhu i postojanja bit.

Sve što nekad bijaše strano i daleko,

kao da je pred mene sipao netko.

Zorom dok životom zorim,n

nekad u borbi dal''još da se borim?!

Il da pustim da sve tuge odnese ta zora bijela

daleko preko nestvarnih željeznih vrela.

Preko mora bola i beskrajnih oceana

sve do drevne zemlje titana...

I kao da od pomisli same,

nestaše sve suze isplakane.

IX

I kao da od pomisli same

nestaše sve suze isplakane.

Baš kao što si od mene tražio

da bi me osnažio.

Nad životom ne lebdim više,

pustih da suze isperu kiše.

Prvih uz sebe snove i nadanja,

bez poniranja i padanja.

Dok zora postaje dan baš kao moj san,

prekrasan u sreću i radost odsanjan.

Tebi još davno iskreno ispričan

u knjigu tvoju zapisan.

X

Tebi još davno iskreno ispričan

u knjigu tvoju zapisan.

Da ga uvijek drži i pamti list bijeli

jer na njega je ispisan jedan život cijeli.

Volio si me znam,za mene disao,

kad moj dah je stao,odustao.

Što li u tome jedno hvala ili oprosti znači,

tražim te, čekam te, hoću li te naći?!

Ti svaku moju tajnu i nadanja znaš

dok ja sanjam ti poimaš.

Ruke su tvoje u traženju i čekanju tom 

kao melem od ruža duši i srcu ranjenom.

XI

Ruke su tvoje u traženju i čekanju tom

kao melem od ruža duši i srcu ranjenom .

S mislima o tebi u grad porušenih ljubav zađoh

sretna što tebe tamo ne nađoh.

Moja nova krila polako i sigurno podižu me

visoko do zlatne planine.

Gdje zemlja s nebom se spaja,

gdje sreća nema tužnog kraja .

S vrha pogled na dolinu se pruža,

punu mirisnih proljetnih ruža.

Uz ruže se prema meni tvoje ruke pružaju

da sreću nađem i u tvom zagrljaju.

XII

Uz ruže se prema meni tvoje ruke pružaju

da nađem sreću i u tvom zagrljaju.

Lijepo je doista i po inju koračati

kad imaš ruku koja će te pridržati.

Kad korak tvoj ne klizi po ledu od suza

kad oči ti ne postaju korita slanog mora

Lijepo je doista savjet poslušati

i sretnom se životu prepustiti 

Bez zadrške i bez straha od sutra

uploviti u nova bezbrižna jutra.

Voljeti, biti, poštovati i  znati,

kako i nevina ljubav mnogo može dati.

XIII

Voljeti  ,biti, poštovati i znati

kako i nevina ljubav mnogo može dati.

Nježno, lepršavi, gotovo nevidljivo,

kao sunce toplo nježno proljetno.

I zimska Iskra gorjeti zna iskreno,

toplim te rukama grliti nježno.

Jednom kad put postane staza za dvoje,

moje srce postaje tvoje, tvoje odavno je moje.

Zato taj zov bio je tako snažan i jak

a ledeni korak tako blag.

A ruke vrele od zimskog ognja bez žara,

jer kad riječi lažu osjet ne vara .

XIV

A ruke vrele od zimskog ognja bez žara

jer kad riječi lažu osjet ne vara.

Korak po korak i već si tu

u mom novom nevinom sn

Zora zorom zori dok mjesec ne progovori,

moj je red da svjetlo daje sad ti idi i odmori.

Činila se sreća daleka i nedostižna

ta željena poljana cvjetna i bezbrižna.

A ipak sam u njoj dom sagradila,

samu sebe sam nagradila.

Nježnošću, mirom i ljepotom,

stvorih savez sa dobrotom.

XV

 

Magistrale (Majstorski sonet)

Čaroban pogled kroz niti nevine vode,

što stazom cvjetnom u snove vode

Eoni prolaze kao oka treptaj

šapću tiho: "doći ću idi raduj se ne čekaj,"

Kao zarobljenik između jave i snova

nazirem iduća tebi sve bliža jutra nova.

Ako jutrom snove ne pustiš da zori šapću milo

kako će znati što će biti što je bilo.

Još se jednom osvrćem i jastuk puštam

niz stazu od inja do početka se spuštam

U tebi sam sretna laka i sva svoja

godi mi radost i vedrina tvoja.

Ćup  je to u kom je plamen i zlaćana nit

gdje otkrih i svath svrhu i postojanja bit.

I kao da od pomisli same

nestaše sve suze isplakane.

Tebi još davno iskreno ispričan

u knjigu tvoju zapisan.

Ruke su tvoje u traženju tom

kao melem duši i srcu ranjenom.

A uz ruže se prema meni tvoje ruke pružaju

da nađem sreću i u tvom zagrljaju.

Voljeti biti poštovati i znati

kako i nevina ljubav mnogo može dati.

A ruke te vrele od zimskog ognja i žara

od kojih i kad riječi lažu osjet ne vara 

Nježnošću mirom i ljepotom

sklopih savez sa dobrotom.