Lucijana Živković | Davorovo jutro

Promatrao je trešnju u dnu dvorišta čije su grane sezale gotovo do tla, povijene pod teretom novonapadanog snijega koji je čitavu noć zasipao grad. Uz snijeg je gotovo uvijek ispijao čaj koji je sada oprezno srkao u malim gutljajima kako ne bi opekao jezik. Ova je idila lijepa, pomislio je, ali samo iz tople ugode sobe. Rumenkasto svjetlo zore obojilo je snježni pokrivač i sve je bilo puno nekog nestvarnoga sjaja. Stolić s prijenosnim računalom primaknuo je bliže francuskom prozoru da ne propusti ovjekovječiti ovaj čudesni jutarnji trenutak buđenja svijeta. Otvori aplikaciju za pisanje i pokuša se koncentrirati.

Plavilo sa zaslona računala i to čudesno jutarnje svjetlo bacali su sjene po sobi, otkrivajući veliku postelju na sredini sobe i visoki, udobni naslonjač pored nje. Na krevetu je, jedva vidljiva, pod mekanim pokrivačem još uvijek spavala njegova supruga. Očito ju je njegovo kretanje uznemirilo u snu te ona polagano podigne, ko šuma guste trepavice, usmjerivši pogled odakle se čuo zvuk. On priđe bliže i brižno ju pokrije, gotovo joj naredivši neka spava. Savršeno jutro.

Tiha i skutrena ispod pokrivača, ona se okrenu. Na zaslonu računala letjela su slova poput mrava koje netko postrojava u dugi red. „Što pišeš?“ upita još snena.

„Neki zapis, spavaj ti!“, opet će on. A zatim se okrene računalu i nastavi s pisanjem.

Svojedobno, kao mladić poznavao je mnogo djevojaka. Visok i mršav, a nadasve zabavan, bio je omiljeno društvo ne samo djevojaka već i mladića. Svirao je gitaru koju je uvijek nosio sa sobom na zabave, a bila je tako stara da se više nije ni sjećao osobe koja mu ju je poklonila. Zvuci su njezini poput mamca vabili djevojke. Bila su to druženja kakvih više nema. Predvečer, u nečijem dvorištu ili ispred kuće; a ponekad u domovima koje je imalo svako mjesto a zvali su ih zadružni domovi. Tu bi se skupili nakon napornog rada u polju ili tvornici. Bilo bi pjesme, šale, smijeha pa i udvaranja.

I moglo je tako trajati unedogled njegovo momaštvo jer mu se nije žurilo u brak. Imao je stariju braću već oženjenu, ali uskoro je i njegova mlađa sestra najavila da se udaje. Radila je u gradiću u Slavoniji i upoznala mladića koji je, zaljubivši se, odmah planirao svatove. Tako je tada bilo: brzo i najčešće zauvijek.

Svatovi su unatoč tradiciji bili organizirani kod mlade koja je imala mnogo više gostiju. On je bio u dvostrukoj ulozi, brata - i po potrebi svirača. No u njemu se javila slutnja da će ova večer biti posebna. 

„Maca se udaje, a što ja čekam, mlađa je od mene?“ pitao se, ali mu zvuci svatova odvratiše misli i u očekivanju dobrog provoda on prezirno odmahnu rukom kao da tjera ružne misli: „Kakav brak, ovako je bolje!“

Još u tome razmišljanju, krajem oka uhvati čudan lik: djevojka neizmjerne prirodne ljepote, s kompliciranom punđom na glavi okretala se znatiželjno oko sebe, očito u nepoznatoj okolini. 

„Nisam je vidio ovdje, valjda njihova gošća,“ pomisli gledajući neprekidno u njezinu smjeru. Gužva u prostoriji gurala ih je jedno k drugom kao neka nevidljiva sila i oni se nađoše jedno pred drugim. On prvi pruži ruku: „Ja sam Davor,“ predstavi se. „A ja Mirna,“ uzvrati ona.

Ne znajući što bi sad, ona se ispriča da mora nešto pomoći domaćici i udalji se kako bi malo smirila emocije.

On je gledao za njom zaustivši da ju zamoli za društvo, ali je već nestala pa se i on udalji u svatovsku gužvu.

Uskoro se pripremala povorka za crkvu i on krene da bude na raspolaganju sestri i obitelji. Ugleda svoju novu poznanicu i začudi se što je s njegovima. Priđe sestri koja je stajala u krugu obitelji. Kad ga opazi, ona se obrati Mirni: „Dođi da te upoznam. Ovo je Davor, moj brat!“ Na te riječi oglasi se i mladoženja: „Davore, ovo je Mirna, moja sestra!“

I da su kojim slučajem rođaci, kao uvijek, imali neke skrivene planove za njih, njima nisu trebali. „Već smo se upoznali!“ zajedno će oboje u glas. Samo nisu znali tko je tko. „Vi onda idete zajedno iza nas,“ sestra će, a oni se uhvate za ruke kao da je to nešto najprirodnije u tome trenutku.

Da je mogao, Davor bi istog trena, zajedno sa sestrom i njezinim budućim suprugom obavio vjenčanje. Zaprosio bi Mirnu istoga trena, ali nije htio sestri kvariti njezin dan. S Mirnom je ostao čitavu večer, a kad je počeo ples, zanemarivši svoju ulogu svirača, nije je ispuštao iz naručja. A još kasnije, jedva dočekavši da se gužva smiri, on je zaprosi i ona pristane.

Jedino su roditelji, zadovoljni odabirom, bili ljuti jer kažu, mogli su oba vjenčanja obaviti o istome trošku.

„Možda netko neće povjerovati ovoj priči,“ pomisli on dok je provjeravao posljednje retke teksta. „Zaista je jednostavno i nevjerojatno!“ Spremi tekst u računalo i pogledom obuhvati lik supruge. „Ipak ću još malo u toplinu kreveta,“ odluči i svukavši odjeću, zavuče se k Mirni pod pokrivač.