Anđelka Korčulanić | Djevojčica i more

 

U moru do mršavih koljena,

u potrazi za žbircima,

djevojčicu zamršene kose

posvojilo je more

i ruke joj pune plijena

obasulo poljupcima.

Znalo je more da se ona igra,

za igru i samo imalo je sluha.

Okretna kao čigra, rakove je

vraćala kućama ispod stijena.

Za nanare i petrova uha,

za obojena stakalca mutna sjaja,

baš za nju ostavljana na žalu,

hvalu bi izrekla glasno,

u plimi radosti bez kraja,

svakom pridošlom valu.

Znala je plakati za ribom

u kljunu proždrljive ptice.

Brižno more spremalo je suze

u školjke bisernice,

odijevalo joj čipkane haljinice,

kristalima soli rubilo guste trepavice.

Znala je na obali satima sjediti sama

vukući iz mora mreže Sunčeva plama

kao što i ribari sa svojim mrežama čine,

a more bi ispredalo duge priče;

o vilama zelene kose,

s providnim očima i modrim usnama,

skrivenim duboko u dvorcima tišine.

„Tamo pripadaš“, reklo bi, „one ti sliče.“

Pamtim more i obalu, ne i ime te djevojčice.

Gledam je u zrcalu,

zabrinuto se čini naborano joj lice.

Hoće li stići pjesmom vratiti moru dug

prije nego li ispuni joj posljednju želju:

k sebi je uzme i plavom tintom

zatvori krug.

_______________________________

Iz zbirke Po tragu bela spalatine