Poslije...
ovoga,
posljednjega...
na Balkanu
rata...
Jesu li
nakon svega,
za nas dvoje
ostala,
makar
samo,
odškrinuta
vrata?
Hoćemo li
se,
kao nekada
davno,
opet sresti?
Na istoj adresi.
Dedinje 3.
U vili tvoga
bogatog strica.
Ti, moj uvaženi
slikar iz Požarevca,
na studiju u
Beogradu.
Nakon ovog
rata,
nakon rana
i blata
što ostavio
je pustoš
iza sebe.
Jedino...
nije pomeo
mene i tebe!
Sve ostalo
su rane,
kojima se
partije hrane
i ljudi,
obični i prosti,
na ovome prostoru,
u prolazu – gosti.
Ali, ja i ti?!
Eh, to su uspomene
koje u povijesne
udžbenike
ne stanu.
Pa, sad
ti biraj – stranu.
Osim ove,
na papiru
čistu,
bijelu
za nas dvoje...
u ovome
globalnome selu.
Tako od prilike
stvari stoje.
Znam da si
danas,
beogradski
slikar slavni.
A ja sam se
u ime svega,
odrekla lovorika
i tinjam
mimo svih.
Tek toliko
da okrenem
na brzaka
neki stih.
Onako, ženski.
Kao što si me
samo ti prepoznati
znao.
I nakon svega,
nije mi nizašto
žao.
Ovako ili onako,
tvoj me kist
pretvorio
u sliku.
A tebi za hvalu
junače moj,
beogradski,
stavljam te
u svoj
skroman – stih.
U ime nas,
u ime – svih...
iz 60 i neke,
tako blizu,
tako daleke.
Kao slika,
kao kist.
Kao,
prazan – list...
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.