rađa se krošnja zwischen Tag und Traum;
dotakne venuće ljuljačka na vjetru;
doima se jalov faustovski naum,
beznadno vjeran Prokrustovom metru.
Negva je zȏru strah od iskoraka,
uskotračnom umu sudba prsa kruti;
slušajući svoga mračnog potkornjaka
središt smo svijeta. Krošnja tada šuti.
Uznosi hrđu rascvjetano jastvo;
baždari se milost zelenila zlatom;
u tlu dok nam trune beskrajno bogatstvo
s Golgote trnje ovija nas plahtom.
Dotakne Boga ljuljačka u čudu
mikoriznom hifom kad k žilištu klekne,
zaroni kroz korijen prema vrelom studu,
točki gdje čistost zvonko uvis jekne:
navireš krošnjom, kipti Corpus Christi;
kapilarno svemu dijele svete grudi;
nadaje se Glazba, mrijeste pijanisti;
na Tijelu kora; grane; mladost; ljudi;
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.