
Drhtala je, silovito se tresla na ledenom asfaltu.
Htjela sam je kao supermen uzeti u naručje u toj deci, i reći joj, ne brini, dušo, ti si smisao zemlje, čovječanstva, i da samo ti postojiš, zemlja bi se vrtila kao balerina i Bog bi plakao i volio. Ali nisam. Jer sam i ja dio Breugelove slike.
Mislila sam, ljepotica se trese, drhti. Mi ne drhtimo. Drhti zato što ovako golo, uočljivo moli neznance, prosi, a ne samo zato što je danas zaista hladno.
Dok biram kruh, taj simbol zbrinutosti, razmišljam o uličarima, skitnicima, o tom bačenim koricama kruha, mrvama svijeta. O tim golubovima.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.