Marina Mađarević | Biljana Kovačević: CugAnno 2018

Ljepota pisane riječi sastoji se od nostalgije koja u sebi uspijeva sačuvati sjetno sjećanje na nešto što je nepovratno prošlo, a što je fragilnim pokretom, privatnom čarolijom svojstvenom svakom pojedincu ponaosob, dotaknulo srca i nastanilo se u njima dok je razuma i kucajućeg srca. Ponekad i duže. Kako je davno zapisao književnik Vladan Desnica, „nostalgija za mjestima tek je opsjena: svaka je nostalgija nostalgija za jednim nestalim vremenom i za jednim nestalim „ja“ u njemu.“ Ponajveći su nostalgičari, čudesna braća (i sestre!) među svim čudesnim bićima umjetnosti koja dišu emociju, a ne samo zrak, oni koji ultimativno, jednostavno i instinktivno osjećaju nostalgiju kao što uho upija fado ili sevdah – pjesnici i pjesnikinje. Ganutljivu nostalgiju, ali i apsolutni odjek samozatajne pjesničke duše koja pred čitatelje izlazi iskreno i nepatvoreno jer ukalupljenost i prijetvornost vrijeđaju spisateljski duh, pokazala je i virovitička pjesnikinja i prozaistica Biljana Kovačević u svojemu pjesničkom prvorođencu, zbirki poezije CugAnno 2018.

S obzirom na to da je poezija nalik uzgoju cvijeća, a pjesnici nalik pažljivim vrtlarima, nastanak ove ukoričene poezije valja opisati upravo botaničkom terminologijom.

Naime, dozrijevanje ovoga literarnoga ploda Biljane Kovačević iziskivalo je pravi mali niz vrtlarskih metoda. Iako je čitavoga života ova vrtlarica (pjesnikinja) pokazivala veliku ljubav prema umjetnosti i pisanoj riječi, zalijevajući je urođenim talentom i upijanjem sadržaja drugih umjetnosti, autoričino pjesničko stablo svoje je prvo književno korijenje pustilo u tekstovima objavljenima u književnim časopisima Književnost uživo, Kvaka i Sapphoart, na portalu Virovitica.net, na društvenim mrežama (uz jednostavan potpis „biLJana“ u kojemu LJ – tako sam odlučila za sebe prilikom neslužbenih iščitavanja autoričinih tekstova – označava ljubav), u tekstovima prijavljenima na hrvatska i međunarodna pjesnička natjecanja, a ponajviše u sudjelovanju na Virovitičkim umjetničkim večerima (današnjim Roklicerovim večerima) koje je u virovitičkom kafiću Cug 2017. godine pokrenuo glumac, književnik i svestrani umjetnik Robert Roklicer. Potaknuta pozitivnom stvarateljskom i izvođačkom energijom Umjetničkih večeri, Kovačević je probudila svoj uspavani potencijal poeziji sklonoga sjemena. Tihim, nježnim glasom djevojčice i brižnom majčinskom pojavom, pjesnikinja je svake subote pred mnogobrojnom publikom čitala svoje stihove, stječući tako poklonike svojega književnoga izričaja, ali i hrabrost koja je rezultirala impresivnim pjesničkim opusom okupljenim u pjesničkoj zbirci. CugAnno 2018 je poetsko mjesto na kojemu pjesnikinja iznosi svoju intimnu poeziju protkanu životnim ranama čije se boli pretvaraju u raskošne ruže. Zbirka anima dolorosa koja iskazuje ranjivost duše, ali čvrstinu misli u sedamdeset pjesama nudi širok raspon tema i stihovnih oblikovanja koji se nalaze u intimnom promišljanju i proživljavanju svega onoga što lirski subjekt vidi, odnosno svega onoga što osjeća.

Strukturiranih devet dijelova CugAnnoa svojevrstan su splet različitih pjesničkih ciklusa. Prvi nosi naziv Cug i posvećen je mjestu na kojemu se pobudio autoričin pjesnički zanos. U ukupno deset pjesama ocrtavaju se motivi vlakova, odlazaka, čekanja, boemskih druženja, čežnje, samoće i zaborava. U stihovima pjesme Cug (vlak) Kovačević iznosi vlastiti „pjesnici su čuđenje u svijetu“ iskaz u kojemu su središte njezina pjesničkoga opažanja marginalizirani umjetnici: „Na sporednom peronu stoji / ali samo za nas postoji / samotnjake i čudake / sanjalice i bedake / utopiste realiste / i još neke idealiste / pjesnike i zanesenjake / Tamo gdje drug će pružiti drugu / ruku spasa šarenu dugu / čašicu vjere u starom Cugu“. Pjesma Moje veče inspirirana je i bibliofilijom koja se ogleda u stihovima: „Voljeti knjigu, ma to zna samo onaj tko ljubi žarko / Umom i tijelom i dušom jako“. Ovaj ciklus donosi i religiozni aspekt koji se nastavlja i u drugim pjesmama, a vidljiv je u obraćanju božanskom nadahnutim ljudskim teretima: „Oh, Jaganjče Božji, što Te svijet umori tako lako / Bez da trepne / I na Tebe svali sve što sebi priznati ne može“ (Agnus Dei). Osim prisutnih  elemenata drugih vrsta (poput onih kakve zatječemo usred socijalne i refleksivne pjesme), snažna je i tematika neostvarene i snažne ljubavi: „Oh, koliko dugo sam čekala da ti pročitam ime / Na popisu nađenih i izgubljenih stvari“ (Popis). Moglo bi se reći da cijelom zbirkom dominira taj snažan osjećaj nečega što Portugalci nazivaju saudade; nježnom melankolijom koja sadržava i tugu, i čežnju, i ljubav. I osobito propitivanje svega onoga što ranjava krhku dušu pjesničku.

Drugi dio zbirke mogao bi se prepoznati pod zajedničkim nazivnikom – Godišnja doba. Naime, plodno Proljeće u svojoj jedinoj pjesmi sadrži opis pejzaža u kojemu se priroda uspoređuje s vlastitim bitkom („Kod mene cvjetaju jaglaci / Zakašnjeli cvjetovi i sivi oblaci“). Ljeto donosi nešto intimnije pjesme u kojima se cijene prisnost i ljubav, a pjesma Pasja vrućina naracijom i pomoću moći maštanja oslikava pomalo gershwinovske slike paklenog ljeta u kojemu je „življenje jednostavno“. Lirski subjekt u ljetu ne podliježe promjenama prevrtljivog društva i tvrdi: „Ja sam još ona otprije / nekada kako su učili nas stari.“ (Nerazborito ljeto). Jesen pak donosi sjajna stilska i izražajna sredstva bogata usporedbama (pjesma Rever jeseni: „Lastavice nanizane na žici / kao očice pletiva na igli“), metaforama (pjesma Romor kiše: „Na tamnom modrom nebu / zabijelilo se srce“) i personifikacijama (pjesma Jesen u mojoj kosi: „Jesen je moja obgrlila ramena.“). Uslijed snažnih vizualnih slika, pojavljuju se i naglašene auditivne pjesničke slike (osobito u pjevu očigledno drage crvenrepke). Kovačević svoje stihove boji, stoga je koloritnost prisutna u mnogim pjesmama (Boje jeseni, Crveno, Žena i mornar i dr.). Zimski ciklus obilježavaju motivi zime, hladnoće, snijega, ali i suvišnost,  sjeta, nedostajanje. Pjesma Maskenbal prikazuje čovjeka kao biće maske, uloge: „A gladne zmije strasti / po tijelu ti gmižu (…) A ja? / Ja sam tek samo / tuđa žena“.

Osim emotivne sfere ljudskoga bića, pjesnikinjin lirski subjekt u duhu terencijevske sentence „čovjek sam i ništa ljudsko nije mi strano“ progovara i o tjelesnom određenju čovjeka. Erotski motivi pojavljuju se u ciklusu Ljubav, oslikani crvenom bojom. U istom ciklusu lirski subjekt ljubavniku se obraća s poštovanjem, oslovljavajući ga (obuzet ljubavnim sljepilom) kao što oslovljava najviše božansko biće („Tebe“). Osim dosadašnje čežnje i nedostajanja, prisutne su i odbačenost i praznina koje karakteriziraju lirski subjekt. On povremeno mijenja i spolnu odrednicu te postaje muškoga roda (u pjesmama Mačak u vreći i Vrata). Poveznica s Bogom čuva se i dalje („Bože, čuvaj mi ljubav moju“), a osobito intrigira naglašeno ponavljanje stiha (svojevrsna društvena kritika) „Zašto ljudi zaključavaju srca“ (Ljubavni lokoti) u kojemu se promišlja o svijetu u kojemu kronično vlada nedostatak ljubavi i općeljudske, čovječne sklonosti.

Ženski ciklus sastavljen je od triju pjesama u kojima se naglašava odnos i istovremena različitost prijateljica, povezanost s majkom, apsurd društvenih konvencija te se podliježe ironiziranju pretjerane ženske posvećenosti vanjštini i površnosti duha. Sitotiskarske pjesme u oblikovanju i stilu donose dašak poete ludensa, ali i autobiografsku natuknicu iz pjesnikinja života. Završni dio prožet je refleksivnim i poučnim razmišljanjima (poput onoga u pjesmi Zemlja: „Zemlja ko mati, samo jedno želi / Da zajedno s tobom, čovječe, ovaj život dijeli!“), socijalnim opterećenostima društva današnjice (Kruh naš svagdašnji), prolaznošću i pisanjem (Kad ne pišem ja ne dišem), a posebno je dirljiva posveta autoričinu pjesničkom mentoru i prijatelju, prerano preminulom Rokliceru, u pjesmi Uzalud.

Ono što pjesnikinju Kovačević razlikuje od drugih autora su liričnost i vokabularna kićenost koje su prisutne već u poetskom predgovoru, ali i u bilješci o piscu. Ona se poigrava riječima romantičarskom predanošću. Njezine strofe ne ograničavaju se rimom, podudaranje stihova se događa u pravim trenutcima. Autoričin stvaralački naboj ne opterećuje se ni interpunkcijom (često je zamjenjujući velikim početnim slovima na početku stihova), a u pojedinim pjesmama lišava se gramatičke normiranosti u potpunosti, pomalo koketirajući sa simboličkim (matematičkim) obilježavanjem pjesama (kao što to čini u pjesmi Kad ne pišem ja ne dišem u koju unosi neoavangardne kodove).

Pjesnikinja Kovačević vraća se pjesništvu koje cijeni radost starih navada: apsolutno predavanje čitatelju, podjelu vlastitih istina i rana s drugima, potajno se možda nadajući da će u tamnoj i gluhoj noći pronaći dobroga prijatelja, supatnika i suborca, istomišljenika poput svih onih „nesvrstanih“ ljubitelja artističkih poduhvata koje je upoznala te prijateljstvom i pjesničkom sponom vezala u Cugu. Njezino stvaralaštvo, ideje, teme i pjesnička instanca sama po sebi nadilaze metodu i analizu te stapaju lirski subjekt, autora i umjetnost. Kako piše u svojoj autobiografskoj bilješci, njezin pisac je žena „napisana, olovkom zadržana, papirom bijelim zamotana“.

Na kraju, potrebno je reći kako je nostalgija koja je spomenuta na početku ovoga teksta zapravo autoričina pjesnička nostalgija za pisanom riječju, a pojavljuje se čak i u trenutku u kojemu ta ista riječ nastaje. Nostalgija za onim što će proći, za onim što će biti napisano samo jednom i nikad više. Je li to blagoslov ili prokletstvo? Ne, to je samo zvjezdanom prašinom dotaknuta odlika pjesnika.