Sanijela Matković | Katarza

U škrinju od pepela
pohranit ću snove.
Kroz dane Tvoje agonije,
svoju ću zanijekati.
Pružam Ti ruke,
povedi me u pustinju.
Da iskusim nedorečenost tišine,
da se na koljenima sebe odrečem.
Da se zaniječem,
glasnije nego što sam Tebe nijekati znala.
Pospi me pepelom.
Prekrij me pepelom.
Da odumru zloće,
da nestanu pakosti.
Poškropi me „izopom“ poniznosti.
Umij me na izvoru strpljivosti.
Oslobodi od svih nedoumica i premišljanja.
Svojom Riječju, mojih me vlastitih oslobodi.
Daj mi Salamonovo srce,
da gledajući Te
s ljubavlju prihvatim smislenost križa.
A zatim me, povedi k zori Uskrsnuća!