Kolumne

petak, 29. ožujka 2019.

Patnje mladog autora


OPĆA KULTURA

Piše: Jelena Hrvoj

Nedavno sam sa svojim knjigama krenula van granice Hrvatske. E, ljudi moji, tek u takvim situacijama čovjek shvati kakvim smo mentalitetom okruženi i kakav se mentalitet u nas same ustvari usadio bez da smo toga i svjesni. O čemu pričam? Za to se na trenutak moram vratiti na početak. Svoj početak. Ali, na žalost, i okrutnu realnost koja je još uvijek prisutna.

U danima dok sam još uvijek bila nadobudno piskaralo koje je vjerovalo u opću kulturu, moja malenkost se odvažila poslati tisuću i jedan mail. Slala sam ih svim izdavačkim kućama; od onih malih, pa do velikih. Da skratim priču - rijetki su se uopće potrudili odgovoriti. Kad kažem rijetki, mislim na to da sam dobila najviše deset odgovora. Kad je ego splasnuo, a inat se upalio, odlučih objaviti knjige sama. kao što svaka sova na grani zna, najteži dio svakog autora koji samoobjavljuje je marketing. Za to ili imaš nos ili nemaš, ali u samoj srži se sastoji od nekog balansa hrabrosti i ludila. Da objasnim. Trebaš biti dovoljno hrabar javiti se svakoj medijskoj ustanovi (nazovimo to tako) i dovoljno lud da ti živci ne pregore u procesu.

Nakon izvjesnog perioda sam shvatila da je u analima medijskog prostora praksa ista kao i kod izdavača. Nema veze. Navikla sam. Ima uistinu divnih ljudi koji vam odluče pokloniti malo pažnje. Ima onih koji vas uljudno o**ebu, a najviše je onih koji vam se nikad ne jave. S vremenom, kako se vaša „karijera“ širi, shvaćate da postoje ljudi koji trzaju na napredak. I to je isto u redu. Rijetkima se riskira s nekim tko je na početcima, a vi nemate ni vremena, ni volje ispipavati potencijal dotičnog.

A onda krenete van granica. U neko drugo govorno područje i potpuno drugačiji mentalitet. I sve ovo što ste mislili da znate do sada, vas ošamari posred lica. Vjerovali ili ne… pazi sad… ljudi vani ODGOVARAJU na mailove. Bilo pozitivno ili negativno, oni ODGOVARAJU. I to unutar normalnog roka. I ne, ne ljutite se na njih jer ste dobili odbijenicu. Ni najmanje. Zašto? Jer dobijete pod 1: konkretan razlog zašto NE, a pod 2: jer njihovim odgovorom ustvari znate na čemu ste i možete krenuti dalje.

Vjerovali ili ne, vani je nešto novo, ustvari zanimljivo i vrijedno pažnje, a ne rizik koji se drži na tri metra dugom štapu dok vas drugi ne onjuše i vele da ste ok. Vani su ljudi svjesni ogromne konkurencije, ali su ipak voljno dati vam malen komad ispod neba da se dokažete. Ako i postoji arogancija s njihove strane, nikad je nećete primijetiti i nikad vam nitko neće podrezati krila. Umjesto „to ti neće proći i uspjeti“ dobijete odgovor „možda nije za nas, ali ne odustajte, ima drugih“.

To je tren kad se počnete preispitivati i kao osoba. Jednostavno u nekom periodu shvatite da nemate povjerenja u nikoga. Konstantno se „okrećete“ preko ramena i čekate kad će vas tko za*ebati. Ja sam to primijetila kod pisanja molbe za objavu članka na Ancient Originsu. Tisuću pitanja mi je prošlo glavom. Ma milijun. I većina njih se sastojala od toga da sam se bojala hoće li me odbiti; hoće li mi reći da nisam dovoljno zanimljiva; hoće li im biti zanimljiva priča jedne male Jelene iz Poznanovca; hoće li mi uopće odgovoriti; kako će sastaviti članak itd. I pazi sad. Ja sebe generalno ne smatram negativnom osobom. Sve gledam s neke svijetle strane i nastojim se iz svakog nejavljanja, odbijenice ili ičeg sličnog što te obeshrabri, uzdići i ići dalje. I onda od jednom shvatim da se u meni rodilo nešto jako nesigurno i to sve zbog onih nejavljanja. Jer svaki puta kad ti netko ne odgovori jedan malen dio tebe se spusti dolje i zamisli da je nedostojan tih „visina“. Ali jednom kad shvatiš da svijet ne funkcionira tako, počne te biti sram. Kad shvatiš da smo svi ljudi i nema „visina“ i „nizina“, već samo opća kultura.

Ne, nemam pojma koja je dubina ove kolumne i ima li je uopće. Jednostavno sam imala potrebu napisati da svijet nije tako crn ili bijel. Možda se netko drugi put potrudi odgovoriti na upit koji bi inače ignorirao. Možda se čak i netko othrva osjećaja da nije vrijedan ako ne dobije odgovor. Možda. Možda se jednom i naš mentalitet promijeni i krene u korak s ostatkom svijeta. Do onda, trudite se kako najbolje možete i ne dozvolite si da vas nepovjerenje pokosi. Sve je to samo opća kultura pojedinca.

2 komentara :

Tomislav kaže...

Hvala na podijeljenom iskustvu. Razmišljaš potpuno racionalno. O kulturi naših "nakladnika" bolje ne govoriti, kao i o njihovoj poslovnosti. Koliko od njih ima u svojim redovima pisce koji žive od svojih honorara? Budi svoja i dalje :) Moju podršku, koliko god skromna bila, imaš bez ikakvih rezervi. :) & be happy :)

Arthur Valerius kaže...

opća kultura hrvatskih nakladnika dok su na leđima Ministarstva kulture .... hmmm ...

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.