Ti, sretni čovječe, skloni me sa ceste
i ne objašnjavaj sreću, ni meni
ni vatrom zaraženom drveću.
Ti, sretni čovječe nastavi svoj put!
Nema razloga da te savjest peče
kad ne hodaš našim spasom, riječi trošiš uzalud.
Dah moje promjene i vodeni val za drveće
ne slijevaju se niz nogavice tvoje
ali lokve mlade sreće u tebi se množe
i mirišu poput blistavog trenutka umotanog u fotografiju.
Ti, sretni čovječe zastaješ da odustajanju sudiš
tako ne shvaćajući život, osuđen si da u njega zuriš.
Ti, sretni čovječe svojom srećom nikog nećeš izdati
Zašto nešto učiniti moraš?
Pa dobro, skloni me sa ceste
stiže jesen i sve kiše hodat će prema meni, svome cilju
da produže brigu koja se očituje
u zaspalim očima, na ukipljenim rukama
po usnama prekrivenim žuto-mrtvim lišćem.
Stiže jesen, o da stiže prekasno
da bi drveće zaraženo vatrom živjelo.
Sretno ponekad namjerno kasno stigne
ali stiže, uvijek hoda prema nesreći
kao što i nesreća uvijek hoda prema sreći.
Ti sretni čovječe, ako sretan
nešto učiniti moraš
Skloni me sa ceste
do moje sreće fali još metar.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.