San o tebi
tek je spontani povik
onog što srce s tobom želi probati
primjećuješ li moje sanjarske ruke oko svoga struka
kao nesavladivu suzu što ti klizi niz tijelo i oživljuje u nježnost
onu nježnost koju si pogubila u zubima vuka
Nudim ti odmak, moji poljupci ne stišću tvoje lice
i na njima ti si ono što jesi
Meni već nepojmljivo je lijepo
sanjati o tebi
Kroz obeshrabreni treptaj kojeg šaljem pogledom
pronašla si moje grudi kao staro željezo što ništa ne nudi
ni paučina čvrsta, ni samoća što sudi
korak okrenule ti nisu
Ti si žena što pažljivo sluša
anđeo koji sluti moju tužnu priču
Reći ti neću zašto sumorne duše
moje usne još duže govore da je život lijep
Ti si drhtaj ljepote koji osluškujem u valovima sreće
što mi se prikradu kada pričam s drvećem o proljeću.
Nestaju namjerni poljupci čim su na licu zapisani
knjiga života lista se nezamislivim prstima
pada tiho noć na dan
kao da zna što radi
pada dan na bistro lice noći
i sjeme svjetlosti duboko sadi
Jedino vrijeme o tebi s njima se ne mjeri
odvojeno kroči kao staza neugledan i strma
jer moja njedra pletu sve dubine tvoga oka
u beskrajnost života čvrsta
Bespogovorno spuštam u zemlju obrambene zidine
kao rascvjetali cvijet otvaram se iz mraka gusta,
u ime koje si sama sebi izabrala
I nema više poznanika što bi mi lice ispod lica prepoznao
Novo, ti donosiš mi novo u kojem odricanja mora biti
i patnje što će stići poput sunca svome zapadu
Ali tebe moje zvijezde sanjaju, u tebi moja jutra su blizu
svom djetinjstvu
Budi u svakom trenutku ono što jesi
meni već nepojmljivo je lijepo
pjesmom obrisati daljinu što nas dijeli.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.