Šetnja uspavanim velebitskim selom kroz gustu hladovinu ogromnih stabala drvoreda uz cestu za ljetne jare, ugodna je. Vruće je baš toliko da se dobro podnosi pa se čovjeku čini da diše i kad ne diše. Svježi mirisi sami pronalaze put do pluća.
Odnekud, kroz blago šuštanje širokih krošanja doprije neki neodređen zvuk pa se učas ponovi, pa opet. Kao nagli šumor, ali pravilan, neprirodan. Okrenuvši se za zvukom, između dva graba ugledah livadu što se prostirala od ceste blagom uzbrdicom do ruba šume, a na sredini tri kosca. U hlačama podvrnutim do koljena, golih, pognutih leđa, koja su se, znojna, sjajila na suncu. Potpuno istog položaja tijela, jednako nagnuti, kretnja što su ih diktirale kose u njihovim rukama.
Ispred njih cvjetovi oko kojih zuje pčele, pupoljci koji tek čekaju da se rascvatu, sitne bube što se penju po listovima, a mravi između korijenja brzaju utrtim putovima. Iza njih mrtvo strnište živo još jedino mirisima.
Iza planine proviruju metalnosivi oblaci pa nastavljam bržim korakom. Zapuhat će i past će kiša. Do jutra od livade neće ostati nikakav trag. Ipak, dobro će doći za novi rast. Da li se priroda osvećuje čovjeku ili samo oplakuje smrt svoje djece?
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.