Zbogom, Miha! – Uz odlazak Mihele Hadrian

Piše: Božica Jelušić

Umrla je MIHELA HADRIAN, kolumnistica, novinarka, nezavisna kulturna “strelica”, tri dana mlađa od mene po mjesecima, za godinu ne znam, ali nije ni važno. Otišla je prerano, sa svojom plamenom kosom, zelenim očima i oštrim jezikom, puna pelina, koji je znala sasipati na pravom mjestu i na pravu temu, ne bojeći se ničega na svijetu. Imala je hraabrost onih, koji nemaju što izgubiti, jer je znala da ima bezuvjetnu ljubav sina, simpatije prijatelja i priznanje kulturne javnosti, koja je čitala njezin KULT portal. Okupila nas je vrlo različite, tako raznobojne da bismo teško sjeli za isti stol, no kad je za Mihu trebalo nešto napisati, nije bilo odbijenice.Strijelački šarm i umijeće nagovora uvijek su pobjeđivali.

Bavila se različitim stvarima. Studirala književnost, profesionalno pjevala, lektorirala, uređivala, tjerala stvari na čistac, zalagala se za građanski život i bolji svijet. Bila je alergična na populističke farse, nedostatak stila, arbitražu neznalica u svim područjima, od plotike do gastronomije, od rerne do referenduma. Bila je sve što neke nametnute “javne spodobe” s frekvencijom retoričkog mitraljeza i praznoslovljem piljarica nikada neće biti. Znala je nositi ruž, visoku petu, dobar kaput, unikatni nakit. Znala je razliku između chateaua i Chateaubrianda, za razliku od nekih svojih oponenata. Nije pazila na rječnik, “prejaka riječ” za nju nije postojala.Samo riječ koja pogađa cilj, poput dobro lansiranoga metka.

Poklonila mi je motorističku jaknu sa zakovicama. Samo zbog nje provozat ću se u njoj na najjačem motoru, prvom prigodom. Nosit ću nešto upadljivo, piti martini, pušiti na muštiklu, jer se njoj to sviđalo. I da, nismo bile prijateljice koje se često viđaju. Napreotiv. Gdjekoja izložba, promocija, književno sijelo. Poklanjala sam joj knjige, znajući da će ih ona SIGURNO pročitati. Bila je intelektualka, feministkinja, kreativna odsoba, slobodan duh. Lišena ljubomore, gorljiva, sposobna preživjeti u radikalnim uvjetima. Jedino, bolest je bila jača, previše zloćudna i brža od naše Strelice. Odvukla ju je s pozornice, zaboravljajući da EHO dugo traje, ako je glas pušten na pravom mjestu. Stoga ZBOGOM, MIHA, naša kolegice, prijateljice, supatnice i suradnice.

Pripremi nam mjesto. Dolazimo, čim počistimo ovaj prostor koji si voljela i završimo zadaće koje si nam ostavila. Volimo te i pamtimo.

Izvor: Radio Gornji grad