Luka Tomić | Nadam se da si dobro

Nadam se da si dobro
Zabrinut sam za tebe
Na licu ti je polje osmijeha tek toliko beskonačno
da svi koraci po njemu izgube svoje vrijeme
Pa nikada ne ugledaju obzorje tvojih tužnih očiju

Nadam se da si dobro
dok samotna kiša klizi niz ulice koje te bole
ti očajnički potežeš skute gomile
da te odgoje u ispraznu noć

Ako baš želiš u mrak poć stani pod moje svjetlo
i ugasi ga, jer me možeš upaliti kad god poželiš
ono u meni zbog tebe probuđeno nad tobom će uvijek zasjati

Sinoć sam ti uzeo osmijeh i pomilovao ga po obrazima
učinio mi se odveć sretnim da ne bi bio tužan
i bilo mi ga je žao
Pomislio sam, kad si luđak za svijet
Onda si najrazumnije biće svemira

Nadam se da si dobro
Ako nisi dobro znaj
da ni ja nisam dobro
sunce kad dotakne zemlju po kojoj kiša lije
Jeste li vidjeli te boje?  To je ljubav
Ne postoji ljepota boje i lica tamo gdje prebiva ljepota truda

Možda se jednog dana u anđeoskoj glavi sastanemo
Neću te priupitati jesi li dobro
proći ću ti kroz oči, kao što to čini tren svjetlosti
i zastati na rub ulice našeg prvog susreta
hodat ću jako sporo (ako dopustiš)
jer ljubit ću do dna tvoje rane
Ljubit ću ih brižno usnama
i suzama kao voljeno čelo na samrti
što mi ostavlja u ovom svijetu vječnu bol
voljet ću ih silinom mora kad se duri usred tame
da osjetiš na koži kako si život moj
i kad otkucaj zastane

Hodat ću pored tebe uvijek
i ako te pronađem duboko u samoći
Blizinom svojom podignut ću te na noge i prikovati uz oči
u kojima se nastanila sva moja ljubav prema tebi
i umirit ću te

Tako je to s tobom, skrivaš nemir oko sunca i bijelih oblaka
Nadam se da si dobro
da bih i ja mogao biti dobro
Ne može Zemlja biti dobro, ako nebo gori