Blanka Will | Caffe Verdi

Lijevom stranom Gundulićeve, od Varšavske prema Ilici, uz bivši prostor Muzičke akademije i Glazbeni zavod nalazi se Caffe Verdi. Veličinom i interijerom nimalo ne podsjeća na stare zagrebačke kavane. Kafić, sličan drugima. Ali sačuvao je duh kavane. Sastajalište muzičara, profesora i studenata Akademije, općenito muzičkog svijeta. Tamo se dogovara kave, programe, ostavlja poruke, deponira note, studenti čak i violinu kada noću briju po gradu. Ujutro, nakon bureka u nekoj od buregdžinica što otvaraju u zoru, krug se zatvara prvom jutarnjom, u Verdiju.

Kad se ne bi znalo kud sa sobom, u Verdiju je uvijek bilo društva, ili barem netko poznat. Slavilo se položene ispite, diplome, rođendane. Uspoređivalo prstomete, štrihove, raspravljalo, prepiralo, nadvikivalo, tračalo. Sve su priče završavale u Verdiju.

Točnije, sve su priče završavale kod g. Kreše M. (i na njegovim fotografijama). Ispred njega mala kava s mlijekom i brdom šećera što proviruje iz kave k'o vrh Himalaje. Oko njega hrpa studentarije ili djece s roditeljima nakon produkcije. Zagrljaj za radost, i rame za plakanje. Fotografijama, čuvar priča i uspomena.

Nisam dugo bila. Sigurna sam da je još tamo, u isto vrijeme. Moram otići na jednu kratku, s brdom šećera. Dok je imam s kim podijeliti.