Kolumne

srijeda, 20. lipnja 2018.

Biljana Mandić Kovačević | Agnus Dei


Sniti ili ne sniti?! – pitanje je sad!
Još se dan od noći ne dijeli. Još se tama povlači svud.
Zalutale pjesme i preglasne note raširile se kojekud.
Noć je, tamna, gluha. Ne čuje se ni sove huk.
Samo mrak i tama i tihi noćni muk.
Ja pjevam, onako potiho u sebi. Još me muzika napustila nije
I obraz od  pića crven i rastegnut što se sam od sebe smije.
I brkovi se smiješe, onako, sebi u brk
I noćas nitko ne osta, ja mislim, tužan i mrk.
Ponoć je vrištala od stihova, padale su mučne i teške riječi
Od rata, ponora i bijesa što nikog nema da ga spriječi
Da uhvati ruku, ispruženu šaku što za pomoć moli
I malo utjehe, samo malo da osjeti da ga netko voli
O čovječe, zar si tako nisko pao?
Zar nisi do sad znao, kako i riječi ubiti mogu?
Kako se lako padne, kad onako trusiš jednu po jednu s nogu.
Agnus Dei! Agnus Dei! Zar taj povik mora u zadnji čas da iz tebe krikne
Kad već ogoljen osta, kad suha zemlja posta, iz koje više nijedno sjeme ne može da nikne!
Zar u prašinu tvoje tijelo mora pasti, da shvatiš kako vrijeme ne možeš krasti?
Da ono teče, napušta korito tvoje, dok ti bezglav juriš i ne znaš grijehe svoje.
Oh Jaganjče Božji, što te svijet umori tako lako
Bez da trepne
I na tebe svali sve što sebi priznati ne može
Pljunuti u lice samome sebi
I reći: Ja ću prinijeti žrtvu Tebi
 Ustani sa tog križa, ja ću za tebe pasti.
Sam ću kajati svoje grijehe i sam ću u molitvi k tebi rasti.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.