Kolumne

ponedjeljak, 27. ožujka 2017.

Krunoslav Mrkoci | Pismo Lidiji



Lidijo, draga ... Obećali su nam sve laži u koje smo bili spremni vjerovati.
I svatko je dobivao svoj komadić raja.

Reci mi, zašto sada, ja i ti sjedimo,
odvojeni, zamišljeni, podbočeni,
pogleda uprta u vječni sumrak,
s osjećajem pustoši u nama?

(Čekajući još jednu dugu noć da nastupi,
u kojoj ćemo, ja i ti, biti svatko sam,
sa svojim mislima.)
Nešto su nam pričali (bez loše namjere s njihove strane),
a mi smo vjerovali; prihvaćali riječi kao istinu.
I, gle kamo nas je to
dovelo ...

Sjedimo sami, zamišljeni ... Razmišljamo:
Kada i kako se dogodilo
umiranje svjetla,
umiranje dana, umiranje
nada i obećanja ...?

Kamo i kako su nestali naši mali,
zeleni, intimni vrtovi, s plodovima limuna,
i visoki, beskrajni komadići azura
nad nama ... ?

Kamo su nestali? A trebali su biti...

Sjedimo sami, odvojeni, zamišljeni ...
Pogleda uprta u sumrak.
I još je jedna duga noć pred nama,
Lidija ...


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.