Dade mi Zemlja da budem Drvo,
da čuvam sjeme i pamtim riječi.
Pod korom kvasim stoljetne snove
koje ću samo šutnjom izreći.
Na nove klice s milinom gledam,
što misle da je nebo nadohvat.
Korak od milje, a znanje krto.
Na njih se tiho smješka i Sokrat.
Ne reći nikom, za svagda znati,
svjedočit' sreći, ljubavi, plaču,
na drvu čuči vječiti teret
jer, Bog mu grlo sveza u draču.
Na vrelo ulje i zadnju vatru,
kad vrijeme dođe da pružim kosti,
ja ću i tada šutjet', a znati -
svi smo mi Njemu u milosti.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.