Krunoslav Mrkoci | Od umjetnosti se možda ne živi, ali za umjetnost se živi

Razmišljanja o ljubavi, životu, sudbini, smrti i umjetnosti

1. Ljubav, Smrt, Preživljavanje

Ljubav prema samome sebi temelj je svake ljubavi. I Isus je rekao: "Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe." Obično se tu zamjećuje tek prvi dio rečenice: Ljubi bližnjega svoga ... ali se zanemaruje drugi dio rečenice u kojem je zapravo sadržana mjera za ljubav prema bližnjemu. Čovjek doista treba voljeti sebe i željeti sreću i dobro sebi. Ali treba također znati i biti svjestan da će umrijeti, i da ne zna kada će se to točno zbiti. Svi ćemo na zemlji umrijeti. Smrt je naša sudbina. Ovo prije, je tek malo praćkanje prije smrti i ispunjavanje zadatka što su nam ga Višnji i Sudbina dali. Volja je Božja, a tijelo je potrošno. Da je Smrt tako loša stvar, ne bi Bog (ili Svemir - za ateiste) dao da umremo. Dakle, čovjek ne treba uz ništa previše prianjati, pa niti uz sebe i uz svoj život.

Sve je prolazno. Prihvati svoje sada jer za sutra ne znaš hoće li doći.


A što znači preživjeti; do kada ? ... - pa do Smrti ...Svi preživimo do smrti.

Fizičko preživljavanje nije nekakvo trajno postignuće ... I opet slijede dani, sati, mjeseci, koja godina ... I tako se to vrti ... i onda opet ... Smrt ... Fizičko preživljavanje pojedinca znači nešto jedino ako se on nakon tog čina preživljavanja opasne krizne situacije - ako se razmnoži, i ima potomke; jedino u tom slučaju preživljavanje ima smisla ...

2. Strah od smrti i neprestana potraga za srećom.
Kako biti sretan?

Smatram da je strah od Smrti uzaludan jer je Smrt neizbježna. Strah je osjećaj (emocija), a emocije su iskaz našeg stanja, one ne mijenjaju ništa i ništa ne mogu promijeniti. Vrlo često ljudi se boje uzaludno. Bojati se smrti znači bojati se neizbježnog, onog što mora doći. Možda bismo mogli prije govoriti o strahu od umiranja, od samog procesa koji prethodi zastoju organa i sustava. Možda se bojimo muke, bola, nemoći, patnje ... ali Smrti?!

Zanimljivo je da ljudi instinktivno, nesvjesno (bez razmišljanja i promišljanja) posjeduju strah od Smrti, uopćeni Strah od nestanka, pa ipak prema Svom i Tuđem životu ne pristupaju uvijek i ne postupaju kao da ga cijene najviše.

Moj je stav da čovjek istinu o životu i o smrti može vidjeti ispravno, tek kada racionalizira i logički postavi svoj odnos prema Smrti (kraju); tada i odnos prema životu dobiva drugačiju perspektivu. Meni osobno, razmišljanje o Smrti pomaže da bolje shvatim život i njegovo trajanje, a samim time i njegovo značenje i vrijednost. Da shvatim - priliku; jer Život je prilika - da se nešto učini, stvori - prilika da se utječe na druge ljude; ali ne tako da da im se daju Stvari, nego da im se omogući da na Stvari gledaju na drugi način. Ljudi, poput moje malenkosti, ne žele drugim ljudima davati stvari, nego drugu perspektivu gledanja na stvari. Uglavnom: život je privremen, prolazan, kratkotrajan. Život čovjekov na zemlji ne traje vječno, nego jedno određeno vrijeme; život nije beskonačan, nego je određen i ograničen. Ograničeni smo vremenom u kojem smo rođeni i prostorom u kojem smo rođeni.

A što se tiče promjene i odlaska, i neprestane potrage za srećom; sposobnost i mogućnost promjene je također ograničena.

Ja ne vjerujem da čovjek može tek tako lako okrenuti leđa i otići; pogledaj samo izbjeglice iz Sirije. I oni su pokušali otići. Jesu li uspjeli svi? Hoće li se svi u Njemačkoj dugoročno osjećati dobro? I ovi iz Afrike pokušavaju otići. Kakav će život čovjek imati i voditi, ovisi o tome gdje i kada je rođen.
Uvjeti u našoj okolini nam dopuštaju da nešto ostvarimo ili ne.

Moj je stav: promijeni i učini ono što možeš, a što ne možeš - to prihvati. Naš problem, ljudi kao vrste, je u tome što (u velikom broju slučajeva) ne mijenjamo i ne radimo ono na što možemo utjecati, a željeli bismo promijeniti ono na što ne možemo utjecati.

Naše djelovanje u okolini ograničeno je uvjetima koje nam postavlja naša okolina. Čovjek može učiniti i postići nešto od onoga što želi i hoće, ali ne može sve.

A za sreću i unutarnji mir je najvažnije da nakon što si pokušao/la, da prihvatiš svoje stanje. Sreća i mir dolaze iz prihvaćanja i smirivanja.

Velika je zabluda Zapada i Zapadnog čovjeka kako se uvijek i sve može mijenjati i promijeniti, i tako u beskonačnost. Istina: sve se mijenja i sve biva promijenjeno s vremenom, međutim ne uvijek u smjeru i na način na koji bismo mi to željeli i htjeli. Život i svijet je prepun faktora koje mi ne možemo kontrolirati i na koje mi ne možemo utjecati. Često, naizgled i najbanalniji faktori, pokvare i najbolje planove.

Mudrost je, smatram, u shvaćanju i razumijevanju, a potom i prihvaćanju vlastitih mogućnosti i granica djelovanja.

3. O umjetnosti. Pisanje i stvaranje: - Metafizički čin bijega iz fizičke stvarnosti u pravi (istinski) život

Ma kakvi posljednji! Tek smo počeli ... čovječanstvo je tek shvatilo da na zemlji nema počinka niti mira ... Budha je rekao: život je patnja, oslobodi se želja, i bit ćeš slobodan ...

A Baudelaire je rekao: opijajte se vinom, poezijom ili vrlinom ... kako vam drago; jer opojen treba biti.

Da bi se preživjelo život, potrebno je sredstvo za bijeg iz života; a ujedno kroz samo to sredstvo ostvaruje se pravi život i svijet bjegunaca. Život je u činu bijega. Živimo samo dok bježimo. Svaka promjena koju učinimo je bijeg.

Tako i mi, koji pišemo, pisanjem bježimo/izlazimo iz života, sagledavamo ga (s određene distance te interpretiramo), a ujedno kroz to isto pisanje ostvarujemo svoj život i dajemo mu svrhu i smisao.
Bijeg, izlazak, odvajanje, razmišljanje, kao smisao života.

Ukoliko se čovjekov život u konačnici doista svodi na čovjekove doživljaje, i na to kako on u svojoj glavi vidi i razumije vanjski svijet, tada bi se doista moglo kazati da su umjetnost i književnost stvarniji od vanjskoga, fizičkog svijeta. U najboljem slučaju, riječ je o dvije jednako važne, paralelne stvarnosti. Svijet je umjetnikov trbuh i izvor podražaja, a um i umjetnost njegov su život.

Materijalne stvari i hrana omogućuju čovjeku da živi, ali tek književnost i umjetnost pretvaraju to postojanje u život. Od umjetnosti se možda ne živi, ali za umjetnost se živi.