Daria Lisenko | Pun mjesec

Znate, duže vrijeme sam jako usamljen, tako da mi je iznimno drago da ste izdvojili svojih nekoliko dragocjenih trenutaka svojeg života na razgovor sa mnom. Nisam vidio čovjeka od...to jest vidio jesam, ali nisam imao prilike komunicirati i družiti se niskim od onog ljetnog dana 1969. Čini mi se da je to bio srpanj. Sjećate li se Vi srpnja 1969? Ne? No dobro...

Pitali ste me neko pitanje. O romantici ste me pitali. I još o koječemu u tom sklopu... 

... ali iskreno nije mi jasno kako ste došli do takvih ideja i zaključaka. Ja sam uvijek smatran jako tužnim i melankoličnim, a tako i romantičnim. Neki kažu da na mom blijedom licu vide stalno neki tužan osmijeh, a neki vide ček i kako vičem. Vičem u prazno. Da. Zamislite to. Meni iskreno to baš i nije drago s obzirom da me uopće ne poznaju. A stvar je u tome da sam ja uvijek, koliko znam za sebe, bio u sjeni neke zvijezde. Popularnost zvijezde bi uvijek prešla na mene na neki način pošto bi se nalazio u njenoj neposrednoj blizini... I eto mišljenja da sam ja samo slaba kopija, a tako moram biti tužan i melankoličan. Ali to nije istina. Isto tako sam vedar i blještav, međutim nisam nikad bio nametljiv... što je možda i moja pogreška... pa sam si stvorio tako pogrešan imidž.

Međutim, ono što me izluđuje još više je to da ljudi stalno prate moju kilažu i kako izgledam. Dal sam pun ili eto nešto tanji. Ponekad imam želju da se jednostavno sakrijem...

Pogađate razloge moje usamljenosti, pretpostavljam...  Dakle, kao da nije dovoljno to da sam uvijek broj dva, još sam i pod stalnim pogledima svakojakih luđaka.

Koje sam sve komentare dobio!

Najviše mrzim zaljubljene parove, koje u svojoj šetnji vole zastati i buljit u mene čitavu vječnost (kao da je to sasvim pristojno) i progovarat neke fluskule tipa: „Ah, vidi, kako je romantično!“ ili „Vidi li kako nam se smije“. Ja u to vrijeme okrećem očima.  Kakvo smijanje?! A najgore mi je kad me „daruju“, kad dosjetljivi mladić pokaže u mene prstom i ispali „Darujem ti, draga! Tvoj je!“.

Eee... to je onaj trenutak kad se obično počnem igrati valovima mora i oceana, da se malo smirim. Plima i oseka...plima...i oseka... udah i izdah, udah i izdah... udah i oseka... plima i izdah...

Oprostite...Dakle, što ste me ono pitali?