 |
| Ksenija Kušec: Sobe Naklada: CeKaPe |
SOBE
Ksenija Kušec
(prikaz romana) napisala Stanislava Nikolić Aras
Postoje knjige ovakve i onakve, postoji Aristotel i postoji telefonski imenik. Znanost o književnosti je to mudro postavila na sam svoj početak nazvavši taj fenomen raznovrsnosti i raznorodnosti klasifikacijom književnosti.
Naravno da različitim knjigama pristupamo i s različitim očekivanjima pa i marom i koncentracijom. Svrha nekih knjiga je da zabave, pouče ili da uživamo u ljepoti umjetničkog oblikovanja. Postavljamo se u odnos s djelom i autorom sukladno vremenu, osobnosti i potrebama. To je mudro teorija književnosti nazvala recepcijom književnog djela. Zašto ovo pišem? Jasno, zato da ne brkamo lonce i poklopce i ne prilazimo svakom književnom djelu na isti način. Nekima se ne usudimo ni prići na način da ih vrednujemo, svjesni da nemamo kompetencije, iskustva ni znanja za razumijevanje određene umjetničke tvorevine.
Književno djelo ćemo klasificirati po temi, stilu, vremenu i vrednovati ga u tom kontekstu. Nemojte da vam smeta ovaj zalihosni dio o teoriji književnosti, osjećam da je potrebno na neke sitnice podsjetiti.
Sobe, Ksenije Kušec je zabavna literatura. Zabavna je zato jer se Ksenija ne zamara dubokim literarnim vezovima u dubinu i širinu kojima bi ispunila kompliciranu i promjenjivu psihologiju lika već svoj svijet gradi jednostavno pričajući priču. Fabula i slika, odnos i humor sa sjedištem u jednoj jednostavnoj i istovremeno privlačnoj metafori Sobe njezino je područje igre. Ono što moram reći na početku jest da je u gradnji fabule i kombiniranju dvaju planova radnje s podtekstom treće koja domalo da ima ulogu kora, a to su Didine priče jako, jako vješta. Radnja romana se vezuje tečno po poglavljima vođena percepcijom i naracijom glavnog lika Suzane, čija se psihologija ocrtava kroz njezina razmišljanja i unutarnji glas te nas ovakva osoba sklona humoru, pametna i lucidna opušta i čvrsto drži na dlanu. Meni su ti dijelovi gdje Suzana pomalo otkačeno promatra svijet oko sebe i način na koji se vlastitom logikom u njemu kreće i najbolji trenutci u romanu. „ Zagrebačke platane ponekad smrde na konje. To ljeto cijeli je otok tako smrdio, a konja nigdje nije bilo. Ni konja, ni ovaca, ni kokoši. Ni mačaka.“
Filozofičnost knjige je na čitatelju, spisateljica u Sobama ništa ne objašnjava samo prikazuje. Jezik kojim piše je lagan, duhovit, tečan, brz, sugerira duhovitost glavnog lika dosljedno i uvjerljivo pa se lako uvučemo u kožu trudne mlade žene koja iz Zagreba stupi na dalmatinski otok i zađe u skoro pa mitske odnose. Postoji kuća, postoje sobe, postoji motiv sobe koju treba čuvati i to je zapravo glavna pozornica događaja. Dramski elementi su vrlo jasno ocrtani i cijeli roman lako vidimo pred sobom. Likovi su dobro okarakterizirani kroz dijaloge i radnju. Vremenski i prostor mjesta radnje čvrsto postavljeni (u jednoj fabuli otok-ljeto) u drugoj 20 god poslije (grad – vrijeme prelaska s jednog posla na drugi). Odnosi malomišćanskog mentaliteta i mreže familijarnih odnosa, epizodni i glavni likovi, zaplet oko povećanja tenzija u odnosima (ljubavni zaplet, jagma oko nasljedstva) i ljeto kao vremenski okvir u kojemu se događa ta ni po čemu posebna priča, osebujna samo zbog glavnog lika koji događaje i likove bilježi u bilježnicu. Proživljava i bilježi prostodušno i vedro promatra svijet i ljude, shvaća da će s djetetom biti sama bez straha ili optužbe, vrlo čista i konkretna u svojim odlukama, kreće se romanom kao da je od porculana. Sjajna i nasmijana, čvrsta i glatka, privlačna i krhka, ali da to nitko ni ne zna.
Dvije su vremenske plohe na kojima se paralelno događa radnja. Okidač za prelazak iz jedne u drugu je duh glavnog lika koji tako lako sklizne u sjećanje ili maštu, pa iako nemamo duge literarne pasuse izricanja misli i te kako smo svjesni položaja žene u suvremenom svijetu, borbe s autoritetima, emancipacije, socijalne nepravde, dekadencije društva kroz rastući nacionalizam, iskorištavanje radnika i sličnih stvari o kojima suvremena hrvatska književnost piše.
No Ksenija Kušec, rekla bih, ne ore po tim problemima, pliva kroz njih poput ribe u moru oko otoka na kojemu je glavna junakinja provela ljeto noseći u sebi jedan novi život i time zaštićena i time povlaštena.
Iako nisu u glavnom fokusu ovaj roman se zapravo formira oko simbola. Ne samo Sobe koja je jedan od glavnih psihoterapeutskih motiva kao slika osobnosti i intime. Soba koju likovi romana čuvaju jedan je povlašteni prostor u koji nehotice oni koji joj prilaze upisuju svoje djelovanje. Svjesno ili nesvjesno svejedno. Soba privlači i potiče. Kako Suzanu, glavnu junakinju i Borisa tako i druge likove romana. Poput kora kroz roman se provlače i priče koje piše Dida i čita ih mladima koji su čarobni u romanu jer su zahvaćeni ljetnom zaljubljenošću i iako nikako ne bi trebali biti par oni to postaju, postaju bliski. Suzana i Boris i Dida koji im čita priče o društvu u budućnosti izokrenutih vrijednosti a zapravo govori, poput Orwela ili Huxleya, koji se u romanu i spominje, upravo ono što se oko nas događa. A oko njih žene u crnom koje nastanjuju otok kao u nekom davnom vremenu.
Ovo je suvremeni roman, ne po svome stilu jer koristi realističku narativnu formu, ne eksperimentira ni jezikom ni fabulom, no radnja je smještena u suvremeno hrvatsko doba.
Ono što bih htjela istaknuti, a tiče se naravi umjetničkog djela jest da neke romane čitamo dugo, studiramo skoro, prepisujemo iz njih pasuse i detalje, učimo, Sobe nisu takav roman. Sobe pročitamo s osmijehom na licu, ne dižući pogleda brzo vrteći stranice, ono što ostaje od toga romana su živi likovi koji bismo mogli biti mi. U najviše slučajeva i jesmo. Kako smo tražili davnu ljetnu ljubav cijeloga života pogledom na ulicama grada, kako smo na poslu kipjeli od bijesa ili gledali u pod u banci doživljujući nepravdu, uređivali stan, hodali, živjeli, jednostavno bili. Zbog toga su Sobe dirljiva i važna knjiga. Jer naoko niz običnih radnji, rekli bi trivijalnosti okuplja u šaku smisla neke tople ruke i smješta u Sobe. A na nama je što ćemo sa tom sobom. Ovisno o distribuciji naglaska Što ćemo sa sobom? ili Što ćemo sa sobom?
Ksenija Kušec
(prikaz romana) napisala Stanislava Nikolić Aras
Postoje knjige ovakve i onakve, postoji Aristotel i postoji telefonski imenik. Znanost o književnosti je to mudro postavila na sam svoj početak nazvavši taj fenomen raznovrsnosti i raznorodnosti klasifikacijom književnosti.
Naravno da različitim knjigama pristupamo i s različitim očekivanjima pa i marom i koncentracijom. Svrha nekih knjiga je da zabave, pouče ili da uživamo u ljepoti umjetničkog oblikovanja. Postavljamo se u odnos s djelom i autorom sukladno vremenu, osobnosti i potrebama. To je mudro teorija književnosti nazvala recepcijom književnog djela. Zašto ovo pišem? Jasno, zato da ne brkamo lonce i poklopce i ne prilazimo svakom književnom djelu na isti način. Nekima se ne usudimo ni prići na način da ih vrednujemo, svjesni da nemamo kompetencije, iskustva ni znanja za razumijevanje određene umjetničke tvorevine.
Književno djelo ćemo klasificirati po temi, stilu, vremenu i vrednovati ga u tom kontekstu. Nemojte da vam smeta ovaj zalihosni dio o teoriji književnosti, osjećam da je potrebno na neke sitnice podsjetiti.
Sobe, Ksenije Kušec je zabavna literatura. Zabavna je zato jer se Ksenija ne zamara dubokim literarnim vezovima u dubinu i širinu kojima bi ispunila kompliciranu i promjenjivu psihologiju lika već svoj svijet gradi jednostavno pričajući priču. Fabula i slika, odnos i humor sa sjedištem u jednoj jednostavnoj i istovremeno privlačnoj metafori Sobe njezino je područje igre. Ono što moram reći na početku jest da je u gradnji fabule i kombiniranju dvaju planova radnje s podtekstom treće koja domalo da ima ulogu kora, a to su Didine priče jako, jako vješta. Radnja romana se vezuje tečno po poglavljima vođena percepcijom i naracijom glavnog lika Suzane, čija se psihologija ocrtava kroz njezina razmišljanja i unutarnji glas te nas ovakva osoba sklona humoru, pametna i lucidna opušta i čvrsto drži na dlanu. Meni su ti dijelovi gdje Suzana pomalo otkačeno promatra svijet oko sebe i način na koji se vlastitom logikom u njemu kreće i najbolji trenutci u romanu. „ Zagrebačke platane ponekad smrde na konje. To ljeto cijeli je otok tako smrdio, a konja nigdje nije bilo. Ni konja, ni ovaca, ni kokoši. Ni mačaka.“
Filozofičnost knjige je na čitatelju, spisateljica u Sobama ništa ne objašnjava samo prikazuje. Jezik kojim piše je lagan, duhovit, tečan, brz, sugerira duhovitost glavnog lika dosljedno i uvjerljivo pa se lako uvučemo u kožu trudne mlade žene koja iz Zagreba stupi na dalmatinski otok i zađe u skoro pa mitske odnose. Postoji kuća, postoje sobe, postoji motiv sobe koju treba čuvati i to je zapravo glavna pozornica događaja. Dramski elementi su vrlo jasno ocrtani i cijeli roman lako vidimo pred sobom. Likovi su dobro okarakterizirani kroz dijaloge i radnju. Vremenski i prostor mjesta radnje čvrsto postavljeni (u jednoj fabuli otok-ljeto) u drugoj 20 god poslije (grad – vrijeme prelaska s jednog posla na drugi). Odnosi malomišćanskog mentaliteta i mreže familijarnih odnosa, epizodni i glavni likovi, zaplet oko povećanja tenzija u odnosima (ljubavni zaplet, jagma oko nasljedstva) i ljeto kao vremenski okvir u kojemu se događa ta ni po čemu posebna priča, osebujna samo zbog glavnog lika koji događaje i likove bilježi u bilježnicu. Proživljava i bilježi prostodušno i vedro promatra svijet i ljude, shvaća da će s djetetom biti sama bez straha ili optužbe, vrlo čista i konkretna u svojim odlukama, kreće se romanom kao da je od porculana. Sjajna i nasmijana, čvrsta i glatka, privlačna i krhka, ali da to nitko ni ne zna.
Dvije su vremenske plohe na kojima se paralelno događa radnja. Okidač za prelazak iz jedne u drugu je duh glavnog lika koji tako lako sklizne u sjećanje ili maštu, pa iako nemamo duge literarne pasuse izricanja misli i te kako smo svjesni položaja žene u suvremenom svijetu, borbe s autoritetima, emancipacije, socijalne nepravde, dekadencije društva kroz rastući nacionalizam, iskorištavanje radnika i sličnih stvari o kojima suvremena hrvatska književnost piše.
No Ksenija Kušec, rekla bih, ne ore po tim problemima, pliva kroz njih poput ribe u moru oko otoka na kojemu je glavna junakinja provela ljeto noseći u sebi jedan novi život i time zaštićena i time povlaštena.
Iako nisu u glavnom fokusu ovaj roman se zapravo formira oko simbola. Ne samo Sobe koja je jedan od glavnih psihoterapeutskih motiva kao slika osobnosti i intime. Soba koju likovi romana čuvaju jedan je povlašteni prostor u koji nehotice oni koji joj prilaze upisuju svoje djelovanje. Svjesno ili nesvjesno svejedno. Soba privlači i potiče. Kako Suzanu, glavnu junakinju i Borisa tako i druge likove romana. Poput kora kroz roman se provlače i priče koje piše Dida i čita ih mladima koji su čarobni u romanu jer su zahvaćeni ljetnom zaljubljenošću i iako nikako ne bi trebali biti par oni to postaju, postaju bliski. Suzana i Boris i Dida koji im čita priče o društvu u budućnosti izokrenutih vrijednosti a zapravo govori, poput Orwela ili Huxleya, koji se u romanu i spominje, upravo ono što se oko nas događa. A oko njih žene u crnom koje nastanjuju otok kao u nekom davnom vremenu.
Ovo je suvremeni roman, ne po svome stilu jer koristi realističku narativnu formu, ne eksperimentira ni jezikom ni fabulom, no radnja je smještena u suvremeno hrvatsko doba.
Ono što bih htjela istaknuti, a tiče se naravi umjetničkog djela jest da neke romane čitamo dugo, studiramo skoro, prepisujemo iz njih pasuse i detalje, učimo, Sobe nisu takav roman. Sobe pročitamo s osmijehom na licu, ne dižući pogleda brzo vrteći stranice, ono što ostaje od toga romana su živi likovi koji bismo mogli biti mi. U najviše slučajeva i jesmo. Kako smo tražili davnu ljetnu ljubav cijeloga života pogledom na ulicama grada, kako smo na poslu kipjeli od bijesa ili gledali u pod u banci doživljujući nepravdu, uređivali stan, hodali, živjeli, jednostavno bili. Zbog toga su Sobe dirljiva i važna knjiga. Jer naoko niz običnih radnji, rekli bi trivijalnosti okuplja u šaku smisla neke tople ruke i smješta u Sobe. A na nama je što ćemo sa tom sobom. Ovisno o distribuciji naglaska Što ćemo sa sobom? ili Što ćemo sa sobom?
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.