Sonja Smolec | Pišem pisma bez imena i adrese

Nemojte mi suditi
... po neisplakanim suzama.
Pretvoriše se u gromade soli,
u bol neizrečenu,
u dane koje prestanem brojati
jer suviše boli.

Nemojte mi suditi
za plamenove svijeća
koje nisam nikad upalila,
za vosak koji se nije otopio
i pretvorio u groteskne
spomenike plamenu.
Nemojte mi suditi
za travu koja je narasla umjesto cvijeća.
Život me dovoljno kaznio.
Za moju nekrivost
šalje me na put, kroz kaljužu i trn.
Krećem skrivenim stazama,
pišem pisma bez imena i adrese,
vješam ih po granama
žalosnih vrba
da dočekaju jesen.
Riječi su umotane u nadanja.
Srce i dalje kuca,
korak hvata odjek neotplesanih ritmova,
pete lupnu, kao slučajno,
grudi se nadmu od proljetnog zraka,
a oko ispuni suzom izdajicom.

Sonja Smolec - iz zbirke Pisma bez adrese