Paul Verlaine | Mjesečina

Pejzaž bez premca, to je vaša duša
Gdje idu ljupke maske, plešu krinke,
A svi, dok zvonka lauta se sluša,
Ko da su tužni ispod čudne šminke.

Premda u pjesmi sjetno im trepere,
Pobjedna ljubav, život dnevnog sjaja,
U sreću kao da nemaju vere,
A pjesma im se s mjesečinom spaja,

Sa mjesečinom i tužnom i lijepom
Od koje ptice sanjaju u borju
I vodoskoci u zanosu slijepom
Jecaju, vitki, u svome mramorju.

Paul Verlaine | Moj intimni san

O ženi nepoznatoj san mi se čudan vraća,
O ženi što me voli i što je meni mila,
koja nikada nije kakva je prije bila,
a nije ni drukčija, i voli me i shvaća.

I jer me shvaća, ona jedina može ući
u moje srce – jao! – koje za nju samo
nije zagonetno, a znojno čelo tamno
jedina ona zna mi osvježit plačući.

Ne znam je l’ crna, plava, riđa ta ljepota.
Ime joj? Samo pamtim: zvoni milo i meko
kao imena dragih prognanih iz života.

Kao pogled kipa pogled je njen usnuli,
a u glasu joj tihom, teškom i dalekom
glasovi drhte dragi koji su umuknuli.

____________________________

Paul-Marie Verlaine, (Metz, 30. ožujka 1844. - Pariz, 18. siječnja 1896.), francuski pjesnik.