Gabrijel Barišić | Haiku

usijano sunce
zeleni tepih spasa
miris šume

***

šljive i hrast

ukriženi rod izdanaka

češljugar u magli

***

smrt krtice

pokraj tvrdog gazišta

mirisni grmovi

Gabrijel Barišić | Nebojša Lujanović: „Tvornica Hrvata“

 

Oportunističko rođenje

Usred hajpa Lujanovićevog romana „Tvornica Hrvata“, upitala me kolegica jesam li to čitao. Tada sam je bio pročitao pola, a onda sam napravio korak unatrag i rekao svoje tekuće mišljenje:“Knjiga je zabavna, ali tragikomična i, ako je uzmeš kao istiniti dokument, totalno užasavajući.“ 

Istina, ako je uzmeš, (tu polovicu), kao istinitu, ono što je opisano jest gorko-slatko, ali nije mi bilo odviše originalno. Međutim, nakon te persiflaže, iznenada je postalo ozbiljno -  vraški ozbiljno. Zaplet i peripetija koji su se tada dogodili su tek tada postali užasavajući. Vratimo se pa krenimo ispočetka: krnja obitelj (bez oca) izbjeglica iz Bosne stacionira se u Zagrebu u stanu rođaka u inozemstvu i doslovno preživljava u neimaštini. Ovdje je sve puno općepoznatih stereotipa i kritički nastrojen čitatelj najradije bi postao čangrizav:“čemu sve to?!“ Tada majka „otkriva“ biznis „proizvodnje“ iskaznih dokumenata za povorku izbjeglica koje defiliraju kroz njihov (premaleni) stan. Životno stanje, u financijskom smislu, iznenada im se popravlja. Tu je kraj uljuljkanosti u status quo. Taman na zalazu mogućnosti pravljenja dokumenata, dobivaju zahtjev od opasnog bosanskog borca. Tek tada počinje „značenje“ romana. Situacija postaje teška i mučna za čitanje čitatelju koji se poistovjetio s ovom poslovičnom obitelji za dane uvjete. Tek to ozbiljno stanje kao da dječaka, glavnog protagonista, grabi za uho i razvlači u odraslost. Kao malj pogađaju nas riječi:“- A što bi ti htio biti?... – Dijete.“ To je toliko tragično da bi čitatelj najradije zaplakao. I upravo u trenutku iluminacije kakvom novom makinacijom se može riješiti „proizvodnja“ dokumenta za ratnog zločinca, stiže im ultimatum da napuste stan. Nakon opasnosti po život, nakratko zaboravljamo na to, ali ponovo načeta nelagoda opet nam ne da mirno spavati. Na kraju se sklanjaju u stan zgrade prepuštene izbjeglicama. Shvaćaju da se situacija u jednom otuđenom gradu ne preslikava s bojišta te se smještaju kod stare muslimanke. Time roman završava bez ikakvog rješenja.

Pretrpjeli smo prvo monotoniju, zatim trenutke čistog užasa i na kraju „vječni“ čemer.

Naši junaci su, kao u Schindlerovoj listi, spasili vojsku nevoljnika, dajući im potpuno beskrupulozno, ali i dalje legitimno za ta vremena, hrvatske dokumente tako da je tragikomično za njih bio potreban samo katolički krsni list i čisto hrvatsko ime.

Nitko im  nije rekao hvala – u generalnom smislu, i ti mali fragilni životi nastavljaju „žilaviti“ na vjetrovima rata kao da je fronta zapravo u Zagrebu. Nema tu hepienda, to je potencirani realizam ratnog vremena. Mudro je kao prvo lice odabran dvanaestogodišnji dječak i knjiga je uspješno „izvedena“ ostavljajući nelagodan osjećaj da nam Kafkina buba gamiže po tijelu dok pokušavamo bezbrižno snivati, nevezano od svega toga. 

Autor je uspio u ovu tragikomičnu kroniku komprimirati cijeli rat, ostavljajući stvari da trajno žuljaju. Otvoreno kritizira, ne samo rat, nego čitav život i ultimativnim riječima uzaludno iščekujući da brige prođu, izjašnjava se:“Želim biti dijete!“

Gabrijel Barišić | Bijeli Božić za tebe i mene

Za Božićem ostaju

pepeo i kosti

Želja

Daj mi još jedan đir

po ovoj zemlji

Preostaju

Objektivizirane žene

I bogovi

koji su prodirali

iz krvi

Približi svoje truplo peći

U hladnoći

podemonjene ekstatičnosti

Dopusti mi da te jedva primjetno

dotaknem jagodicama prstiju

Evo moje zahvalnosti majci na brižnosti

A tebe ne mogu zaustaviti

budeš li imala namjeru da odeš

Moje sićušne želje

su više no što si navikla

pa opet

Namjera mi je

da te zgrabim

na vrhuncu dvojbe

Uzdižem se

probijajući se iz kore

svoje mumificiranosti

Snijega više nema

Odnijela ga je južina

Ali potrudit ću se da bude

Bijeli

Bijeli Božić

Gabrijel Barišić | Ja, Ona, Oslobođenje

Stvari se mogu 

Promijeniti

Stubokom

Brkam

moje voljene

Mrtve

S onim žuđenima

Jasno da me se bojiš

znaš li o meni

bar malo

Ja, pak, nalazim utjehu

u tim nježnim žutim cvjetićima polugrma

Krajem dana

Krajem ljeta

prašina, svježina i sunce

To ti je kao lov

To je neka vrst lova

To je lov

Vrebati

Određenost

Težina univerzuma

privest će te k meni

Ako odlučiš

lagati

A što je sa

skrivati?

Jer ja nikada neću

navaljivati...

Učini nam dobro djelo

Meni

Sebi

Obećavam te

Čuvati

Iznenadit ćeš se

Učinkovitošću

Ove olupine

Radio sam tamo

U toj tvornici

ali sada je tvoje vrijeme

Sanirati

Moju hrđu

Bojom

Bit ću poput Salomona

Sagradit ću ti svetište

Ali tebi jedinoj

(Da te ne izgubim)

Ja ga nikada nisam razumio

A ne bi ni on mene

Pomozi mi s bremenom

i izopćeni

S nadom

gledat ćemo

Kanaan

Gabrijel Barišić | Želja ubija

Želim da me dočeka
Earl Grey
Kojega nekada nisam volio
Jer želja ubija
Liječnici ucjenjuju pacijente
Knjigom Sirahovom
Jer želja ubija
Vozač autobusa se žali
da je blato gore od leda
Jer želja ubija
Moji najbliži se smješkaju
Dok u sebi gutaju gorčinu
Jer želja ubija
Skini taj osmijeh

Gabrijel Barišić | Najvrlije koje poznajem

Moj život je dio kopna
zastrt prašinom i benzinom
A ti si najvjerojatnije
Svjetionik
I ja sam nosio fenjer
kao Pustinjak
razgrćući klasje
ne bih li našao
jaje obavijeno zmijom

Gabrijel Barišić | Hipster

Lucija je odmah s vrata gostionice ugledala Davorova leđa za šankom. Dvoje novinarskih kolega nije se puno družilo izvan posla, što ne znači da su tajili osobne zanimacije. Davor je radio kao fotoreporter, ali nije tome nalazio neku romantičnu stranu. Obično je susjedova trava zelenija – želio se okušati kao pisac.

- Jesu li ti odgovorili s onog sajta? – upita Lucija uz skok na barski stolac, plasirajući pozdrav ispod radara. Bilo je to pravo pravcato muško prijateljstvo. Davor kimne, pritisne par puta po tabletu i okrene joj ekran.

„Razrada priče je utemeljena na zericu previše pravedničkog moraliziranja za naš ukus. Sama po sebi, priča i ne bi bila loša, samo da se ne pokušava toliko svidjeti čitatelju. Ljevičarskom, hipsterskom, književnocrvnom, beskrvnom čitatelju. Također, nije nas se dojmilo upadanje u klopku zrcalnog dualizma...“