(pjesma s bilješkom)
Eh, da mi je vratiti povjerenje
u nebo veliko
i oblake njegove rasplinute,
razasute bijele anđele.
Al ne ide. Ne.
Nebo, o drago, drago nebo dobro,
imaš li posebne zdjele za nas
što nemamo želje posljednje ?
Što odlazimo bez da zaišćemo svjetove nove,
za nas što poželimo zahvalit
tek na tom kratkom, lijepom trenu,
poljubit ruku njemu,
tebi pokloniti,
a potom, pod mijenom vječnom
latice sklopiti?
Nebo, o drago, dobro nebo...
Oprosti na ovoj hula misli što boli, ali:
nebo,
ja ne razumijem patnju svetaca
ni otkup grijeha otaca.
Tolike suze pod tobom nebo.
Teško si i sumorno.
Ne razumijem te nebo moje.
Drugačije si no onda kad sam k tebi rasla
nasmijana, zaigrana.
Nasmijano, razigrano, djetinje moje... Nebo.
Nebo mladosti moje, zar bilo si neiskreno?
Takvo, u bijelo obojeno. Nasmijano.
Nebo,
bar jednom još nada mnom svani ondašnje.
Prosvijetli me i nasmij se.
Ne budi kruto, daleko, gluho. Sadašnje.
Nasmiješi se. Mlado i čisto i djetinje. Nevino.
I oprosti, oprosti što ti nisam dorasla.
Što mi duša nije rasla, već je ugasla.
(Bilješka: mada su životni problemi i dalje bili prisutni, nedugo nakon pisanja ove pjesme osjećaj beznađa, prisutan u njoj, je nestao, a uslijedilo nekoliko dana života koji ulaze u red najboljih. Snaga Neba ili moć Poetoterpije? Ne znam, možda to dvoje surađuje.)
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.