Nekoliko kilometara od grada, postojala je ulica zvana Americana. Dobila je taj naziv po raskošnim imanjima bogatih obitelji, nanizanih s obje strane ceste, poput nekih kamenitih skulptura. U njima su živjele ugledne obitelji poslovnjaka, odvjetnika i ostali visoko pozicionirani ljudi, sa velikim plaćama. Na dnu te ulice, udaljene, nekih 720 metra, od te elite, živjele su majka i njena obožavana kćer Lucija. Uistinu, trošna, drvena kućica, bila je zaogrnuta zelenim prostranstvom, sjevernom stranom, zimzelenim gorostasima, stopljenih u raznobojne vitraje poljskog cvijeća. Rijetko tko je prelazio tu granicu raskoši posljednjeg u nizu bogatog imanja, a oni i koji jesu, znali su, upirući prstom, škrto zanijekati ljepotu te kućice i njenih prirodnih dekora. Lucijina majka je povremeno radila kao čistačica na jednom od tih imanja, kako bi mogla osigurati hranu za njenu razigranu djevojčicu. Dok bi ona radila, Lucija bi provodila vrijeme u prirodi, upijajući mirise divlje kamilice. Zalegla bi među njih i promatrala nebo i lepet nemirnih ali raznobojnih krila. Znali su oni praviti razne manevre oko cvijeća i po nebu, a ona bi ih s veseljem znala imitirati, trčeći raširenih ruku i bosih nogu, u zagrljaj svojoj dragoj majci. Lucijin otac je bio jedna kratka, više usputna stanica u njenom životu, o kojem je najradije šutjela i trudila se da napravi sve kako bi ugodila svojoj maloj princezi.
