Sanja Domenuš | dokumentarac

sve češće razmišljam o tome

kako su nas gradovi oslabili kao ljude

postali smo presigurni

u svojim malim kućama,

sazidanim od uredno poslaganih cigli,

sa stiliziranim svjetiljkama kraj kreveta,

otvorenim prozorima

i čvrsto zaključanim vratima

čini nam se kako nas ništa ne može uznemiriti,

ništa nas ne može povrijediti

jer se svijet pred nama raširio

kao paun i nudi nam sva moguća

čuda i slobodu da se

služimo kratkim rečenicama,

jednom tjedno mijenjamo posteljinu,

koristimo pogrešne pretpostavke,

ne trudimo se ako ne moramo

tek strah od samoće nas tjera 

na traganja,

na bučne proslave

i obiteljska okupljanja,

na opasne avanture,

na putovanja do mjesta

u kojima nas nitko ne poznaje

a svima smo dragi

sve dok jednom ne shvatimo

da se cijelo vrijeme nalazimo usred 

dokumentarca

na čiji sadržaj i tijek radnje

ne možemo utjecati

u stvari možemo biti sretni

da na kraju, taj dokumentarac o nama,

ne bude zabranjen za mlađe od 16+ godina

zbog brutalnog nasilja i krvavih scena